eng Velikani Šibenika

PADOBRAN

F. Vrančić:
prvi padobran

 

NAKIC 1

P.Nakić
naveći graditelj orgulja
mletačko-dalmatinske škole

 

ANTUN

A. Vrančić
Monumentum Ancyranum
dijela cara Augusta

 

BOTANIC

R. Visiani
prvi botanički vrt, Padova

 

JARUGA

A. Šupuk
prva hidroelektrana u Europi

 

Julije Skjavetić (Giulio Schiavetti/o)

(Šibenik, oko 1530. – nakon 1565.)

Pročitaj više
Najistaknutiji je predstavnik renesansne polifonije u Hrvatskoj. Svoj je osebujni skladateljski izričaj gradio na tekovinama nizozemske škole, a opus je do nas stigao kao torzo. Sve je samostalne zbirke tiskao u Veneciji. Nepotpuno je sačuvana zbirka madrigala iz 1563., druga knjiga motela iz 1565. je zagubljena, a jedina u cijelosti sačuvana autorska zbirka je Motetti a dnque et a sei voci. Libro primo (In Vinegia appresso Girolamo Scotto, 1564.). I madrigale iz 1563. i prvu knjigu moteta posvetio je Skjavetić šibenskom biskupu Jeronimu Savorgnanu, s očitom namjerom da biskupov ugled bude jamcem prihvaćanja tih skladbi u Šibeniku. A osamnaest moteta iz 1564. doista je toliko zahtjevno za izvođače da je vještina i uvježbanost pjevača morala biti znatna da bi se uopće mogli uhvatiti u koštac sa složenim polifonim tkivom. Skjavetićevi su Motetti remek-djelo vrhunske renesansne polifone kombinatorike, ujedno vrlo jasni i izravni u ekspresiji. Više nego što bi mogao pružiti bilo kakav sekundarni izvor, Skjavetićevi moteti potvrđuju visoku razinu izvedbene prakse na hrvatskome priobalju u doba renesanse. U međunarodnim krugovima još nije dovoljno poznata činjenica da je slavna škola nizozemske polifonije u renesansnom razdoblju prodrla u hrvatske krajeve. Hrvatska obala, naime, krajnja je jugoistočna točka prodora renesansne nizozemske polifonije i franko-flamanskoga glazbenog utjecaja na europskome tlu.
boje

Ivan Lukačić (Lucacich , Fr. Joannes da Sibinico)

(Šibenik, oko 1585. – Split. 1648.)

Pročitaj više

O životu Ivana Lukačića (Šibenik, oko 1.585. – Split. 1648.) malo je toga poznato. Taj najveći majstorstarije hrvatske glazbe već je kao trinaestogodišnjak ušao u red franjevaca konventualaca u samostanu Sv. Frane u rodnom Šibeniku. Glazbenu je naobrazbu vjerojatno stekao u Veneciji, Padovi ili Rimu. Poznato je da se 1612. godine u dokumentima potpisivao kao baccalaureus, a 1615. u Rimu je ovjenčan titulom magister musices. Njegovo umjetničko korijenje treba ipak tražiti u Veneciji, i to prije svega u krugu franjevačkih glazbenika okupljenih oko velike crkve Dei Frari. Nakon gotovo dvadeset godina boravka u Italiji, vratio se u svoj matični franjevački samostan u Šibeniku da bi se sredinom 1620. nastanio u Splitu. Ondje je djelovao kao dugogodišnji kapelnik (musicuspraefectus) stolne crkve Sv. Duje i kao gvardijan samostana Sv. Frane. Na toj je dužnosti ostao gotovo do smrti, cijenjen i kao umjetnik i kao uspješan upravitelj samostanske zajednice. Danas je poznato samo jedno Lukačićevo skladateljske ostvarenje – zbirka Sacrae cantiones. Objavljena je u Veneciji 1620. godine i sadrži ukupno 27 skladbi – moteta za jedan do pet glasova uz orguljski continuo. Iako su zacijelo nastali u Italiji, suzdržana ekspresija i skroman izvođački aparat ukazuju na to da su bili namijenjeni domaćim prilikama i mogućnostima, hrvatskoj publici i očekivanjima splitskih svećeničkih krugova. Ipak, zamjetan je utjecaj ranobarokne ekspresivnosti venecijanske liturgijske glazbe, a suzdržanost u izričaju moguće je tumačiti i srodnostima s franjevačkim sjevernotalijanskim skladateljima. O ugledu Lukačićevih Sacrae cantiones možda najbolje svjedoči to što su pojedine skladbe bile uvrštene u suvremene antologije, u veliku zbirku J. Donfrida Promptuarium musicum (Strasbourg, 1627.) i u Reiningerovu Deliciae sacrae musicae (Ingolstadt, 1626.).

boje

Ivan Šibenčanin (Giovanni Sebenico)

(Šibenik?, oko 1640. – Cividale del Friuli, 1705.)

Pročitaj više
od svih je hrvatskih baroknih skladatelja za života doživio možda najveći ugled. Glazbu je vjerojatno učio kod venecijanskog skladatelja Giovannija Legrenzija kod kojeg je usavršio i orguljaško umijeće. Od 1660. do 1663. djelovao je kao kapelnik katedrale u gradu Cividale del Friuli, a do 1666. bio je tenorist u kapeli crkve Sv. Marka u Veneciji. Iste godine djelatnost nastavlja u Londonu kao glazbenik na dvoru Karla II. te kao orguljaš u kapeli engleske kraljice Katarine. Godine 1673. vraća se u Italiju. Najprije djeluje kao maestro di cappella na dvoru savojskih vladara u Torinu, a potom u malom mjestu Corbolo te u Cividale del Friuli gdje je i umro. Svojedobnu je reputaciju Šibenčanin bio stekao prije svega kao skladatelj opera. Nakon povratka u Italiju, nastale su tri njegove opere, sve izvedene u Torinu – Atalanta (1673.), Gli amori delusi da amore (1688.) i Leonida in Sparta (1689.), koja je poslije prerađena kao L’oppresso sollevato za izvedbu u Veneciji 1692. To su upravo najranije opere iz pera skladatelja hrvatskoga podrijetla. Nažalost, glazbene partiture tih opera nisu sačuvane.Danas je dostupno samo šest Šibenčaninovih skladbi, sačuvanih u rukopisima, i sve pripadaju duhovnoj vokalno-instrumentalnoj glazbi. Vjerojatno londonskome razdoblju pripadaju Dedit abyssus za bas i continuo, te troglasni Laudatepueri, moteti nedavno otkriveni uOxfordu. Čini se da je troglasni Odolor, o moreor nastao za skladateljeva djelovanja u Torinu. Ostale tri skladbe nastale su nakon 1692. za autorova djelovanja u Cividale del Friuli. Najopsežnija je misa L’imitazione zoccolantissima, pisana za dvostruki zbor soprana i basova uz orgulje. Šibenčaninovo majstorstvo možda se najbolje ogleda u virtuoznoj koncertantnoj ariji Responsorio di S. Antonio di Padova za sopran, dvije violine i continuo. Bogatstvo harmonijskog izraza, barokna raskoš zvuka i profinjenost solističkog tretmana glasova mogu se osjetiti u motelu Lauda Jerusalem Dominum, namijenjenom peteroglasnom vokalnom i manjem instrumentalnom sastavu. Atraktivni polifoni vokalno-instrumentalni zvuk te skladbe daje naslutiti da je Šibenčaninov ugled opernog skladatelja bio utemeljen.
boje

Petar Nakić (Pietro Nacchini da Sebenico )

(Bulić, oko 1694. – Conegliano, 1769.)

Pročitaj više
Orguljar Petar Nakić Šibenčanin, znameniti graditelj orgulja settecenta, dao je iznimno vrijedan doprinos orguljarskom umijeću svog vremena. Začetnik je mletačko-dalmatinske orguljarske škole, a njegov utjecaj se širio i izvan granica Mletačke Republike. Nakićev način gradnje dominirao je stotinjak godina i nakon njegove smrt, a aktualan je i danas; njegova zvukovna rješenja nalaze svoje mjesto i u suvremenom orguljarstvu.Kršten je 2l. II 1694. u Podgrebači u skradinskom zaleđu. Godine 1713. polaže redovnički zavjet u franjevačkom samostanu Sv. Lovre u Šibeniku (redovničko ime mu je Pavao), a malo zatim, 1716. odlazi u Veneciju gdje uči orguljarsku struku. Godine 1734. izlazi iz franjevačkog reda i postaje dijecezanski svećenik. Procjenjuje se da je Nakićeva radionica sagradila 350-370 orgulja. Preminuo je u noći 16./17. IV 1769. u Coneglianu (sjeverno od Trevisa).Učenici su mu: Francesco Dacci (1712.-1784.), Gaetano Callido (1727.-1813.), Francesco Comelli (†1821.), Niccolò Moscatelli (u Nakićevu radionicu dolazi 1738., a zadnje vijesti o njemu su iz 1771. godine)i Franc Ksaver Križman 1726.-1795.).

Iako je znameniti Petar Nakić porijeklom Hrvat, ne možemo se pohvaliti većim brojem njegovih sačuvanih instrumenata. On je dolazio u dalmatinske, primorske i istarske gradove, ugovarao i gradio orgulje, ali mi još uvijek ne znamo točan broj orgulja koje je Nakić ugovorio i gradio u našim stranama. Razlog su mahom nesređeni (nepristupačni) i neproučeni arhivi na terenu.

a-1) Orgulje Petra Nakića u Hrvatskoj

Na temelju pouzdanih pisanih izvora Emin Armano navodi slijedeće Nakićeve orgulje u Istri, Primorju i Dalmaciji[1]:

  1. Oko godine 1735., SV. LOVREČ PAZENATIČKI, crkva sv. Martina. U dobroj mjeri su izvorne. Problem je što je prospektne svirala napala «kositrova kuga».
  2. Sredina 18. st., SPLIT, samostanska crkva Sv. Klare

God. 1901. kupljene su od splitske katedrale Sv. Dujma.

  1. God. 1738., ZAOSTROG (južno od Makarske), franjevačka crkva Sv. Marije

Bilo je 9 registara. Danas nedostaju svirale i donji dio kućišta.

  1. God. 1743., MAKARSKA, franjevački samostan, orgulje više ne postoje.
  2. God. 1753. NEREŽIŠĆA na otoku Braču, crkva Gospe od Karmena.

Orgulje od 17 registara, zapuštene, postoji preko 60 % izvornog materijala, restauracija moguća.

  1. God. 1753., Op. 249, ZADAR, samostan benediktinki

Orgulje su uništene u drugom svjetskom ratu.

  1. Poslije godine 1753., ZADAR, Crkva Sv. Frane na zidinama

Orgulje su postojale do godine 1882., imale su 14 registara

  1. God. 1756., Op.305, SPLIT, crkva Sv. Filipa Nerija

Orgulje su uklonjene1936/37., imale su 12 registara.

  1. God. 1756., SUPETAR na otoku Braču, crkva Marijina Navještenja

Orgulje je 1808. povećao Luigi Gennari iz Roviga. Postojeće orgulje kvalitetom izrade upućuju na osrednjeg graditelja.

  1. God. 1756., ZADAR, crkva Sv. Šimuna Proroka

Orgulje su uklonjene 1860. godine.

  1. Nakon 1756. godine, RAB, nadžupska crkva Sv. Marije Velike

Orgulje su «modernizirane», svedene na 9 registara (bilo 16). G. 2005. obnovila radionica Heferer

  1. God. 1759., POREČ, ž. c. Uznesenja BDM (prije Eufrazijeva bazilika). Bile su u funkciji do 1914.[2]
  2. God. 1759., ZADAR, katedrala Sv. Anastazije (Stošije)

Orgulje su uklonjene 1900. godine.

  1. God. 1762., ŠIBENIK, crkva Sv. Frane (Conv.)

Imaju 20 registara, izvorne potpuno, restaurirala ih je Umjetnička radionica Heferer 1971. godine.

Od navedenih 14 Nakićevih orgulja za koje postoji vjerodostojna dokumentacija, sačuvane su tek petore pod rednim brojem 1, 2, 5, 11 i 14. U cijelosti su sačuvane Nakićeve orgulje u Šibeniku, Splitu, Rabu i Svetom Lovreču Pazenatičkom.

a-2) Orgulje koje se pripisuju Nakiću

E. Armano u citiranom djelu navodi i orgulje koje se pripisuju Nakiću, a poziva se na L Šabana[3]. Atribucija se zasniva na predaji, bez oslonca na izvorne povijesne dokumente.

  1. POSTIRA na otoku Braču, crkva Sv. Ivana Krstitelja

Orgulje su uklonjene 1974. Ima naznaka da su neki dijelovi tih orgulja još sačuvani (usmena izjava župnika). Prema podacima kojima raspolažem mislim da se ne radi o Nakićevom instrumentu. Dva su razloga: 1. Crkva je sagrađena 1766. i 2. dipozicija i opseg manuala nisu tipični za Nakića.

  1. God. 1750.-1770., ZADAR, crkva Sv. Mihovila

Unatoč pretpostavci da su orgulje propale, one postoje još uvijek. Restaurirane su 1988. godine. Imaju 7 registara. Nedavno su pronađeni arhivski podaci prema kojima je godine 1732. za gradnju ovih orgulja plaćeno Antonu Možesu (Antonio Lodovico Dè Moysè) 111 libri i 14 soldi. Dakle, ipak nisu Nakićeve.

  1. God. 1770., MAKARSKA, stolna crkva sv. Marka

C. Fisković nas je definitivno uvjerio da unatoč nastojanjima koja su trajala od 1756. do 1767., biskup makarski Stjepan Blašković nije uspio privoliti Nakića da sagradi orgulje za njegovu crkvu[4]. U Mlecima je u siječnju 1767. sklopljen ugovor o gradnji orgulja s orguljarem kojemu se ne navodi ime. U istom članku međutim, C. Fisković spominje pisma iz arhiva koja upućuju da je orgulje izradio Francesco Dacci 1768. godine. Imale su 10 registara («…Esso Gentilomo Eccelentissimo Signor Flaminio hà fattò il contratto per un organo di dieci registri sopra il far di quello della cattedrale…») i zapadale su 700 cekina, bez kućišta i bez registra Tromboncini. Treba primijetiti da je instrument od deset registara skromno rješenje za prostor katedrale u Makarskoj.

Ove orgulje su bile u funkciji do 1846. godine. Tada na njihovo mjesto dolaze orgulje radionice Giacomo Bazzani e figli.

  1. God. 1770., MAKARSKA crkva Sv. Filipa

Godine 1994. u hrpi odbačenih starudija u sakristiji ove male crkve našao sam ostatke povijesnih orgulja. Uspio sam izdvojiti tek zračnicu manuala. Nažalost, pedalnu zračnicu nisam mogao osloboditi i detaljnije proučiti. Zaključio sam da su to bile orgulje iz konca osamnaestog ili početka devetnaestog stoljeća mletačko-dalmatinskog tipa, a mogle su biti izrađene u radionici Nakića ili u nekoj od njegovih učenika ili sljedbenika. Imale su manual od 45 tipaka (C-c3) i pedal, vjerojatno od 17 tipaka. Mogući registri: Principale bassi e soprani, Ripieno do XXIX, Voce umana Flauto in XII?, Cornetta?, Tromboncini bassi e soprani te 2-3 registra u pedalu. Ukupno 15-16 registara. Navedena dispozicija se poklapa s Daccijevim instrumentima srednje veličine.

Orgulje ove veličine nikako nisu mogle biti građene za malu crkvicu kao što je ova Sv. Filipa. Ostaci orgulja koje sam zatekao sigurno pripadaju orguljama koje su skinute s pjevališta neke druge, veće crkve. Da li se radi o starim orguljama iz crkve Sv. Marka? Moguće.

  1. God 1767., RAB, crkva Sv. Andrije

Pozitiv 4′ s 5 registara, zapušten, treba ga detaljno proučiti.

  1. VISOVAC, otočić blizu Šibenika, u rijeci Krki, franjevačka crkva gospe od Milosti

Po načinu izrade i upisanim oznakama na sviralama, može se zaključiti da orgulje potječu iz radionice Francesca Daccia starijeg. Imaju 11 registara: Principale, Ripieno do XXIX, Voce umana i Fl. in XII.

  1. ŽIVOGOŠĆE (južno od Makarske), Franjevački samostan

Tek predaja govori o Nakićevim orguljam. Današnje su s početka XIX stoljeća, 1824., Antonio Callido.

  1. KAMPOR na otoku Rabu

U samostanskoj spomenici spominje se predaja da su orgulje bile Nakićeve. Uklonjene su tijekom prvog svjetskog rata.

Osim navedenih orgulja Emin Armano navodi još troje u južnoj Dalmaciji, točnije u Bokokotorskom zaljevu koji je danas u Crnoj Gori:

q Godina 1740., PRČANJ

Orgulje su uklonjene tijekom prvog svjetskog rata.

Giuseppe Radole iznosi podatak da je orgulje u Prčnju sagradio Niccolò Moscatelli[5]

q PERAST, crkva Gospe od Škrpjela

Imaju 4 registra.

q PERAST, crkva Sv. Nikole

Imaju 6 registara.

Ove troje orgulje tek navodim, nisam ih uvrstio među orgulje Nakića i njegovih sljedbenika u Hrvatskoj.

Od navedenih 8 orgulja (u Hrvatskoj) koje se pripisuju Nakiću, a bez pouzdanih arhivskih dokaza, njih 6 to sigurno nisu. Tako iz ove druge skupine ostaju dvoje orgulje za koje treba dokazati da li ih je sagradio Petar Nakić (redni broj 5 i 8). Od tih dvojih jedne više ne postoje.

Pouzdano znademo da je Petar Nakić u Hrvatskoj sagradio 14 orgulja od kojih djelomično ili u cijelosti danas postoje petore. Osim ovih, postoji pretpostavka da je Nakić sagradio još dvoje orgulje od kojih danas postoje jedne.

a-3) Karakteristike Nakićevih orgulja u Dalmaciji

  1. a. Imaju jedan manual od 45 tipaka s pokraćenom velikom oktavom (C-c3) i podjelu na bas i sopran na tonovima cis1/d1,
  2. b. pedal od 17 tipaka s pokraćenom velikom oktavom, C-giso ,
  3. manualnu zračnicu s kliznicama i
  4. mehanički ovješeni prijenos
  5. Susrećemo slijedeće registre:

Principale bassi i soprani

Ripieno (veće orgulje do XXXVI)

Contrabassi

Ottava di Contrabassi

Voce umana

Flauto in ottava bassi

Flauto in ottava soprani

Flauto in XII

Cornetta

Tromboncini bassi

Tromboncini soprani

Tromboni (8′) u pedalu

O veličini orgulja ovisi odabir registara u skladu s Nakićevim načelima akustike i estetike.

 


[1] Emin Armano, Don Petar Nakić, Biblioteka «Ravnokotarski Cvit», Bulić, 1998.

[2] Giuseppe Radole, L’arte organaria i Istria, Casa editrice Pàtron – Bologna, 1969, pag. 57.

[3] Ladislav Šaban, Umjetnost i djela graditelja orgulja Petra Nakića u Dalmaciji i Istri, Arti musices br.4., Muzikološki zavod Zagreb, 1973.

[4] Cvito Fisković, Iz glazbene prošlosti Dalmacije, Mogućnosti br.6-7, pag. 728.-730., Split, 1974.

[5] Giuseppe Radole: Recensioni, Ladislav Šaban, Doprinos trijice Moscatella orguljarsvu Dalmacije, L’Organo XIII, Pàtron Editore, Bologna 1975., pag. 158.-160.

boje

Ester Mazzoleni

(Šibenik, 12. 3. 1883. – Palermo, 17. 5. 1982.)

Pročitaj više
Sopranistica svjetskoga glasa. Studirala je u Trstu i Pisi. Debitirala je 1906 u operi “Il Trovatore” u Teatru Costanzi, Rim. Postala je poznata u Italiji, nastupajući u milanskoj Scali 1908., gdje se pojavljuje u roli Medeja, opere Luigi Cherubinija (1909) te heroine u operama “La vestale” i “Fernando Cortez”, Gaspara Spontinija. Pjevala je Izoldu, Normu i širok raspon dramatičnih uloga. Povremeno putuje u Španjolsku, Francusku i Mađarsku. Godine 1913., pjevala je Aidu na otvaranju Veronske Arene u kojoj se vratila prigodom komemorativne svečanosti 50 godina kasnije. Odlazi u mirovini u 1926. Pjevala je i glumila u naelektriziranom emocionalni stil, glas joj je jarke i snažne boje a njezin tretman pjevačkih linija naglašen , tako da nam nezine snimke daju dosta uzbuđenja, kao i poučnu demonstraciju ondašnjeg pjevanja..
boje

Lovro Županović

(Šibenik, 21. 7. 1952. – Zagreb, 18. 3. 2004.)

Pročitaj više
Lovro Županović rođen je 21. srpnja 1925. u Šibeniku u težačko-činovničkoj obitelji. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i klasičnu gimnaziju. Do odlaska u Zagreb na studij djelovao je kao orguljaš, dirigent i umjetnički rukovoditelj pjevačkih društava.
U Zagrebu je studirao slavistku i romanistiku na Filozofskom fakultetu (diplomirao 1950.), a povijest glazbe na Muzičkoj akademiji (diplomirao 1953.); u Ljubljani je na Filozofskom fakultetu doktorirao s tezom Rezultati i značajke stvaralaštva Vatroslava Lisinskog
(1965.), a na Akademiji za glazbo diplomirao je na Odsjeku za kompoziciju u klasi prof. L. M. Škerjanca (1971.). Bio je srednjoškolski profesor (1950-1961), zatim profesor teoretskih predmeta na Odjelu za glazbu Pedagoške akademije u Zagrebu (1961-1978.)
Djelovao je kao glazbeni kritičar (Vjesnik, 1953-55.; Književna tribina, 1959-60.; Republika, 1966-67.) a surađivao je i u Telegramu(1968-69.).

Za Grove’s “Dictionary of Music and Musicians” (London) obradio je neke jedinice iz hrvatske glazbe (1972, 2000.).
Županovićevo bavljenje muzikologijom (od 1960.) vezano je uz istraživanje hrvatske glazbene prošlosti od 16. do 19. stoljeća. Na tom području objavio je više od 80, što znanstvenih što stručnih, radova s kojima je sudjelovao na znanstvenim skupovima bilo u domovini bilo u inozemstvu (Brno, Bydgoszcz, Graz, Venezia). Uz njih objavio je više knjiga. Prvi je u nas potaknuo organiziranje znanstvenih
skupova o hrvatskim glazbenicima, a postavio je izložbe o životu i djelu V. Lisinkog, B. Berse i B. Papandopula. Priređivač je kritičkih i studijskih izdanja (ukupno 18 svezaka; 1969. i 1973.) te nekih svezaka skladbi u ediciji Izabrana djela I. Zajca (1983., 1986., 1993.).
Lovro Županović je i začetnik, priređivač i urednik godišnje edicije Spomenici hrvatske glazbene prošlosti (10 svezaka objavljenih od 1970. do 1979.,11. sv. 1996.)
Dobitnik je Nagrade grada Zagreba za 1969. godinu za znanstvenu monografiju o životu i djelu V. Lisinskog, zatim nagrade “V. Lisinski” Društva hrvatskih skladatelja za 1970. i 1973.., te nagrada “I. Tijardović” DMSR Hrvatske Croatia Concert (1977.) i “I. Lukačić” (1985. i 1994., 1995. i 1997. Varaždin) za muzikološki rad te Nagrade grada Šibenika za životno djelo (1999.).
Kao skladatelj L. Županović je dosad napisao priličan broj djela sa gotovo svih područja glazbe, od kojih najveći broj pripada vokalnom području. Za mnoga je (od 1947.) dobio nagrade u zemlji i inozemstvu (Nizozemska, Italija). Neka su mu djela izvedena i u inozemstvu (Nizozemska, Belgija, Češka i Slovačka, Italija i Njemačka), a neka snimljena na LP gramofonskim pločama. U svojim ranim skladbama Županović je nastojao bez izravnog citiranja ostvariti raspoloženja pretežno srodna onima iz hrvatskog i južnoslavenskog glazbenog melosa, očitujući u nekim sklonost za barokne polifone oblike te pokazujući smisao za oblikovanje dramskih prizora (kantata Priča o Ciganima na tekst Vlatka Pavletića). Nakon toga je preko politonalitetnosti (Ćaskanja za flautu, gudače i timpane, 1960.) došao do slobodne tonalitetnosti (Mikrosuita na temu o interpunkcijama za klavir, 1965.), a potom i do
aleatorike (Studija u bojama za orgulje, 1969.). Kao glazbeni pedagog najprije u (zagrebačkim) općeobrazovnim školama (osmogodišnjoj, Klasičnoj gimnaziji) i u Srednjoj muzičkoj školi (Bjelovar) pa u Pedagoškoj te Muzičkoj akademiji Županović je nastojao raznim (svojedobno čak i novim) oblicima rada pobuditi odnosno produbiti zanimanje svojih učenika za glazbu (školske glazbene tribine, programi koncerata školskih zborova kojima je ravnao, koncerti skladbi studenata u PA, godišnji Javni seminari u MA i sl.). Produžena ruka takvog rada bilo je Županovićevo angažiranje u pisanju udžbenika (i priručnika) za općeobrazovne škole, ostvareno najvećim dijelom tzv. timskim radom.
Lovro Županović je (od 1991.) redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

boje

Maksim Mrvica

(Šibenik, 3.5.1975. )

Pročitaj više
Maksim Mrvica, hrvatski pijanist.

U Šibeniku je završio osnovno i srednje glazbeno obrazovanje u klasi prof. Marije Sekso. Već kao devetogodišnjak počinje javno nastupati, da bi s nepunih dvanaest godina svirao svoj prvi koncert s orkestrom. Inače, prezime Mrvica potječe sa šibenskog otoka Žirja.
Nakon brojnih koncerata u rodnom gradu, 1993. godine upisuje Muzičku akademiju u Zagrebu te studira u klasi prof. Vladimira Krpana, kod kojega je 1998. godine diplomirao s odličnim uspjehom. Iste godine upisuje jednogodišnji studij usavršavanja na Konzervatoriju Franz Liszt u Budimpešti u klasi prof. Lászla Baranyaya.

Od ožujka 2000. godine usavršava se na konzervatoriju Alexander Skrjabin u Parizu u klasi prof. Igora Laszka.

Nastupao je u svim većim hrvatskim gradovima te u Salzburgu i Beču (Austrija), Genevi (Švicarska), Budimpešti (Mađarska), Parizu (Francuska) i St. Petersburgu (Rusija). Uspješno je snimao za Hrvatski radio i Hrvatsku televiziju. Surađivao je s orkestrom Muzičke akademije u Zagrebu i sa Simfonijskim orkestrom HRT-a (Alan Buribaev). Dobitnik je nekoliko nagrada na domaćim i inozemnim pijanističkim natjecanjima, od kojih prve nagrade na Državnom natjecanju učenika glazbe u Zagrebu, Rektorove nagrade Sveučilišta grada Zagreba za akademsku godinu 1997./98., nagrade austrijskog Rotary cluba 1998. godine, prve nagrade na Međunarodnom pijanističkom natjecanju Nicolai Rubinstein u Parizu 1999., te prve nagrade na pijanističkom natjecanju Portoise u Parizu 2001.

Osim redovnog studija na Akademiji, usavršavao se i na brojnim majstorskim tečajevima aktivno sudjelujući na seminarima kod priznatih svjetskih pedagoga i pijanista kao što su Igor Laszko, Semiom Balshem, Edit Picht-Axenfeld, László Baranyay, Nina Kazimirova, Virginio Pavarana, Sergej Senkov i Christine Paraschos.

Dobitnik je Diskografske nagrade Porin 2002. za najbolji album u kategoriji klasične glazbe.
Žanr/ovi     Klasična glazba, Crossover, Techno-klasika

Na svojim albumima spaja klasičnu s pop/rock glazbom.

 

boje