Armano Rani razvoj orgulja

Već oko 10000 g. pr. Kr. muziciralo se je na instrumentu nazvanom panova frula. Radi se o nizu međusobno povezanih svirala različitih dužina, cijevi sa jezgrom i labijem. Svaka svirala proizvodi točno određenu visinu tona. Taj glazbeni instrument ima osnovnu značajku orgulja a to je da svaki ton nastaje u za nj konstruiranoj svirali. U usporedbi sa današnjim orguljama to je tek skromni nukleus, bez mjehova što ga zamjenjuju sviračeva pluća, bez klavijature i svirnog prijenosa što ga zamjenjuju sviračeve ruke koje pred usta namještaju pojedine svirale pa se tako odabire željeni ton, bez kompliciranog ustroja zračnica koji omogućuje povezivanje funkcija netom navedenih nepostojećih dijelova.

Oko 2800 godina pr. Kr. konstruirani su prvi tipova instrumenata sa jezičnim sviralama (šo u Japanu, šeng u Kini, mašrokita u Indiji) koji imaju po nekoliko svirala koje zrak dobivaju iz zajedničkog spremnika (zračnice!) u koji svirač ustima upuhuje zrak. Svirač tonove odabire tako što prstima otvara pojedinačne rupice čime omogućuje strujanje zraka u određenu sviralu. Na modernoj izvedbi toga instrumenta muzicira se i u današnje vrijeme.

U 3. stoljeću pr. Kr. grčki izumitelj Ktesibije konstruira hidraulos, glazbalo koje se s pravom može smatrati prvom konstrukcijom koja ima bitne značajke instrumenta koje danas prepoznajemo i nazivamo – orgulje. Hidraulos (hydra – voda koja ujednačava tlak svirnog zraka, aulos – svirala u kojoj strujanje zraka proizvodi ton) ima svirale za svaki pojedinačni ton, zračnicu u kojoj se zrak propušta u odabranu sviralu, poluge (tipke!) kojima svirač odabire željeni ton, cilindre s klipovima za zahvat atmosferskog zraka, spremnik zraka pod zvonom uronjenim u vodu koja održava ujednačeni tlak. Na hidraulosu se izvodila samo melodijska linija (monodija) i nije bio namijenjen za izvođenje višeglasne glazbe koja u to doba nije ni postojala.S vremenom se hidraulos razvijao pa u 1. stoljeću doseže opseg od 13 tonova u čak 4 registra

U vrijeme nastanka i širenja kršćanstva prije Milanskog edikta 313. godine nove ere hidraulos koji se može sada već nazivati i orguljama jest glazbalo aristokratskog sloja i služi za zabavu. Služi i u cirkuskim arenama gdje nerijetko stradaju prvi, tada progonjeni kršćani. Stoga nije čudo da s trenutkom priznavanja kršćanstva to glazbalo nije odmah ušlo u glazbenu praksu kršćanske crkve.

Turbulentna zbivanja koja su prouzročila pad Zapadnog rimskog carstva 476. godine nisu pogodovala razvoju orgulja. Štoviše orguljama se na teritoriju paloga carstva gubi trag. Nastavak razvoja orgulja u zapadnoj Europi počinje sa 757. godinom kada bizantski car Kopronymos poklanja orgulje s orguljašem Pipinu Malom u znak vladarske pažnje. Poklon se očito dojmio dostojanstvenika kraljevskoga dvora i tu prisutnog svećenstva. Kako je svećenički i redovnički stalež bio u to vrijeme jedina obrazovana ali i imućna struktura društva, razvoj orgulja u tehničkom, teorijskom i umjetničkom smislu bio je osiguran. Od te 757. godine, cjelokupni razvojeuropske znanosti, tehnologije, umjetnosti (glazbene i likovne)bitno utječe na oblikovanje orgulja u konstruktivno – tehničkom te akustičko – umjetničkom smislu. Stoga s pravom mnogi orgulje smatraju europskim glazbalom jer se u njihovom razvoju zrcali sveukupna europska religijska, znanstvena, tehnološka i umjetnička baština.

Emin Armano

Novootkriveni rukopisi iz hrvatskih glazbenih arhiva

 

Skladbe 18. i početka 19. stoljeća za instrumente s tipkama iz Cresa, Klanjca, Koprivnice i Omiša

Poduka u sviranju orgulja u daljoj je povijesti bila usko povezana s obrazovanjem crkvenih glazbenika i najčešće se odvijala u sjedištima biskupija ili pri većim samostanima različitih redovničkih zajednica. U 20. stoljeću organiziraju se škole za orguljaše i izvan okrilja crkvenih institucija. U Zagrebu od 1932. godine pa do II. svjetskog rata djeluje škola Polyhimnia. Poslije 1945. godine ta djelatnost potpuno zamire.

Obrazovanje orguljaša za potrebe katoličke crkve odvijalo se od 1963. godine na tada osnovanom Institutu za crkvenu glazbu Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu stjecala se koncertna orguljaška sprema. Zbog slabe mogućnosti zapošljavanja taj je studij bio povezan i sa studijem teorije glazbe pa su tako diplomirani orguljaši stjecali i diplomu profesora teorije glazbe. U stručnom pogledu to je bio ispravan put obrazovanja jer orguljaši, više od glazbenika – izvođača drugih struka, moraju moći improvizirati što je nemoguće bez solidnog teoretskog obrazovanja.

Osamostaljenjem Republike Hrvatske stekli su se uvjeti za uvođenje nastave orgulja u srednje pa i niže glazbene škole. Nastava je za srednjoškolski uzrast započela najprije u Glazbenoj školi u Varaždinu, 1993. godine. Prvi nastavnik je bio Mario Penzar. Ubrzo zatim nastava započinje i u zagrebačkim školama Pavla Markovca i Vatroslava Lisinskog a posljednjih godina organizirana je poduka orgulja i na glazbenim školama u Puli i Splitu. Zahvaljujući tome bitno se povećalo zanimanje za studij orgulja, pa Muzička akademija ubrzo zapošljava i drugog nastavnika orgulja.

U nastavi orgulja koristi se literatura mnogobrojnih europskih autora, nastala od 16. do 20. stoljeća. Dakako, prisutna su i djela hrvatskih skladatelja nastala najvećim brojem u 20. stoljeću. No uočljiv je manjak literature ranijih stoljeća hrvatskog podrijetla, nastao zbog slabe istraženosti hrvatskih glazbenih arhiva.

Među dosadašnjim istraživačima koji su pripremali za tisak skladbe za instrumente s tipkama iz hrvatskih glazbenih arhiva najviše je napravio Ladislav Šaban. Zbirka Skladbe starih hrvatskih skladatelja 18. stoljeća iz Dubrovnika i Krka za klavir(HGZ, Zagreb 1975.) je brojčano najopsežnijaa kvalitetom redakcije predstavlja najveći tadašnji doprinos poznavanju starije hrvatske glazbene baštine. Kasnije su objavljene još dvije zbirke sa skladbama za instrumente s tipkama. Marija Riman i Petar Kinderić: Beno Majer, Skladbe za orgulje (Tiskara Rijeka 1992.), te Ljerka Očić i Mirko Jankov: Orguljska baština Grada Korčule (Društvo za promicanje orguljske glazbene umjetnosti “Franjo Dugan”, Zagreb 2008.).

Hrvatska muzikologijase na području istraživanja i objavljivanja hrvatske glazbene baštine za instrumente s tipkama, stalno susreće sa manjkom zainteresiranih istraživača. Takovo stanje je ostavilo dovoljno prostora za pokretanje istraživanja i pripreme arhivalija za tisak. U taj rad su više od 10 godina bili uključeni srednjoškolci i studenti, polaznici Orguljaške ljetne škole u Šibeniku. Rezultat zajedničkog napora sažet je u ovom svesku sa skladbama nepoznatih skladatelja 18. i 19. stoljeća pronađenim u glazbenim arhivima u Cresu, Klanjcu, Koprivnici i Omišu.

U Hrvatskoj postoji znatan broj orgulja i pozitiva sagrađenih u 18. i prvoj polovini 19. stoljeća. Već samo postojanje tih glazbala predstavlja jak motiv za objavljivanje skladbi nastalih upravo u tom razdoblju. Ta glazbala pripadaju tipu liturgičkih instrumenata barokne graditeljske tradicije. Osnovnu karakteristiku im daje opseg manuala i pedala, takozvana skraćena oktava. Opseg manuala je C/E-c³ a pedala C/E-f ponekad C/E-g ili C/E-a. Osim toga taj skraćeni opseg pedalne klavijature ima dodatno obilježje a to je da od tipke c ponavlja (repetira) tonove velike oktave što onemogućuje sviranje melodijskih linija većeg opsega u pedalnoj dionici. Te su osobine odbojne mnogim suvremenim, posebno crkvenim orguljašima koji nisu prošli sustavnu poduku sviranja na povijesnim glazbalima. Zapravo se radi o tipičnom nepoznavanju i nerazumijevanju prakse izvođenja literature određenih stilskih odrednica na instrumentima istovjetnih stilskih karakteristika.

Najveći “nesporazumi” između orguljaša i prije opisanih takozvanih liturgičkihorgulja su nastali sa početkom obnove crkvene glazbe, nastupajućim Cecilijanskim pokretom što se krajem 19. i početkom 20. stoljeća snažno proširio Hrvatskom. Iako je obnova crkvene glazbe bila neophodna zbog neukusne prisutnosti profanih elemenata u sakralnoj glazbi,ona je donijela i nuspojave sa negativnim učincima. Literatura tog razdoblja je romantička i osnovna je pretpostavka za njeno izvođenje postojanje manualnih i pedalnih klavijatura s punim kromatskim opsegom. Dakle, radi se o tipičnom sukobu nove glazbene estetike sa njoj neprihvatljivim naslijeđenim instrumentarijem.

U nastalom sukobu instrumentarij je loše prošao. Mnoge postojeće orgulje se radikalno uklanjaju i postavljaju nove, modernije. Manje radikalno rješenje je pregradnja skraćene oktave dodavanjem pedalnih tipaka CIS, DIS, FIS, GIS ali uz transmisiju tonova iz male oktave tako da svirani niz zvuči: C, cis, D, dis, E, F, fis, G, gis, A. Drugi način rješavanja problema kratke oktave je zadržavanje postojeće kratke oktave na klavijaturi, ali sa skraćivanjem svirala tonova C, D i E.Tako se u manualu i pedalu u velikoj oktavi čuje kromatski niz tonova E, F, FIS, G i GIS ali su zbog toga orgulje izgubile akustičku uravnoteženost u kadencama C-dura,G-dura,D-durai F-dura. Dakako, oba rješenja nude samo privid kromatike, pa orguljaši koji svakodnevno sviraju na njima neprestance ističu kako ih takovi instrumenti ne zadovoljavaju. Kao glavni razlog navode manjak prihvatljive literature. Na ovaj posljednji prigovor željelo se odgovoriti objavljivanjem ovoga izdanja.

Izrada redakcije u suradnji sa mladim polaznicima Orguljaške ljetne škole u Šibeniku predstavlja pokušaj buđenja interesa kod nadolazeće generacije za istraživački rad u glazbenim arhivima i pružanje prilike za stjecanje prvih iskustava sviranja na povijesnim i spomeničkim glazbalima sa skraćenom oktavom u manualu i pedalu. Čini se da pokušaj daje dobar rezultat jer nastavnici orgulja često traže još neobjavljene obrađene skladbe pa su one poslije prvih javnih izvođenja već našle put i do programa naših koncertnih orguljaša i čembalista!

Kao vježbe priređivanja redakcije notnih rukopisa na seminaru Novootkriveni arhivski rukopisi u okviru Orguljaške ljetne škole u Šibeniku na objavljenim skladbama suradili mnogi mladi polaznici čija imena spominjem s radošću. Navodim ih abecednim redoslijedom prema početnom slovu prezimena.

 

Blanka Aždajić Tina Banovac Borna Barišić Leila Basletić Marija Bašić Jasmina Belošević Marica Berić Katarina Bernik Spomenka Bogeljić Ivan Bosnar Zorica Bruketa Zrinka Cvetković Tomislav Cvrtila čs. Ivanka Darojković Mirjana Erceg Magdalena Ferenčina Ana Glasnović Mirna Grgec – Pajić Krešimir Haas Margita Hranjec Jelena Horvat Marija Horvat

Juraj Ivanić Ivan Javora Jelena Jengić Katarina Jengić Stefan Kancelar Marija Kašner Emanuela Kocijan Davor Konfic Jelena Kordić Eva Košir Katja Krolo Martina Lazar Mirta Lodeta Martina Lovrić Lovre Lovrić-Caparin Nikola Lovrić-Caparin Rafaela Lovrić-Caparin Krešo Maračić Pavao Mašić Josip Mihaljević KosjenkaMikulčić AndreaMilohanić

Antonia Mimica Marko Mimica Tena Novosel NevekaPajtlar Bosiljka Pavlović Maja Petrović Ana Pokos Jelena Pokos Matija Poropat Andrea Primorac Kristina Putarek HelenkaRoudnicky Emanuel Rušec Marija Skobe Sanja Spahija Nina Šala Hrvoje Špicer Zrinka Tomašić Božica Tuđan Javor Valjak Jelka Vukobratović Marija Zubak

 

O NAČINU IZRADE REDAKCIJE I ZA KOGA JE URAĐENA

Polazište za rad u arhivima su objavljeni katalozi glazbenih arhiva u Hrvatskoj što su ih priredili muzikolozi Odsjeka za povijest hrvatske glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u okviru projekta Sređivanje, katalogiziranje i obradba muzikalija i drugih glazbenih izvora u Hrvatskoj. Pregledom kataloga moguće je bilo procijeniti u kojim bi se arhivima moglo pronaći interesantnih i umjetnički dovoljno kvalitetnih skladbi za instrumente s tipkama. Zatim je slijedilo odlaženje u arhive, pregled materijala te njihovo mikrofilmiranje.

Početni odabir najkvalitetnijih skladbi je napravljen u tišini radne sobe kao i redakcija koja je redovito poslužila za suvremenu praizvedbu te konačno kao podloga za ovu redakciju. Kasnije su kopije izvornika odabranih skladbi poslužile kao predložak za vježbu polaznicima Orguljaške ljetne škole u Šibeniku. U prvim godinama su polaznici odmah uz izradu redakcije pod mentorstvom voditelja seminara, netom obrađene skladbe uvježbali u razredu seminara Glazba renesanse i baroka te ih i izveli na završnim koncertima Škole. Ta je praksa kasnije ponešto promijenjena, pa su skladbe obrađene jedne godinepostale dio literature koja se koristilazanastavu i koncerte u sljedećoj kalendarskoj godini. Time je postignuta bolja razina izvedbe jer su izvođači na raspolaganju imali više vremena za vježbanje. Kako su se tijekom rada s polaznicima kroz nekoliko godina taložila iskustva,pokazalo se da je kriterij za odabir skladbi morao zadovoljiti još nekoliko dodatnih elemenata. Najkraće rečeno, teoretsko predznanje i sviračka sprema polaznika je uvjetovala njihovo razvrstavanje u tri grupe. Najskromniju grupu su činili učenici 5. i 6. razreda nižih te 1. i 2. razreda srednjih glazbenih škola. Srednju grupu su činili učenici 3. i 4. razreda srednjih škola. Naprednu grupu su činili studenti Muzičke akademije i Instituta za crkvenu glazbu. Prema tim grupama ciljano su birane skladbe čime je omogućeno da se svake godine obradi 10 do 12 skladbi. Na Orguljaškoj ljetnoj školi u Šibeniku obrađen je i javno izveden veći broj skladbi no što je otisnut u ovom izdanju. Za objavljivanje su odabrane skladbe koje mogu izvoditi polaznici nižih, srednjih glazbenih škola i studenti visokoškolskih glazbenih učilišta. Skladbe objavljene u ovoj zbirci su nastale tijekom 18. i prve polovine 19. stoljeća, dakle u doba kada je bila još živuća praksa izvođenja skladbi za instrumente s tipkama na raznovrsnim glazbalima. Ova praksa je bila duže prisutna u manjim sredinama podalje od velikih glazbenih centara. Slobodno se može govoriti o retardaciji glazbene prakse izvođenja, pa i retardaciji cjelokupnih glazbenih stilova. Pojam retardacije stilskih karakteristika je prisutan i u povijesti likovnih umjetnosti. Kašnjenje u Hrvatskoj iznosi približno dva desetljeća. Slično je i u pogledu glazbene umjetnosti.

U formalnom pogledu gotovo sve objavljene skladbe pripadaju tipu pretklasicističkejednostavačne sonate s tematskim rasporedom građe [A + B][A1 + B1] ili [A + B][B1 + A1]. Ova dva najčešće upotrebljavana obrasca se u pojedinim skladbama i dodatno variraju. Autori obrađenih skladbi, osim jedne iznimke, nisu poznati. Sravnjivanje incipita (početnih tonova) redigiranih skladbi s velikom bazom podataka međunarodnog projekta istraživanja glazbene baštine (RISM) nije dalo odgovarajući rezultat. Autori skladbi su i dalje ostali nepoznati. Redoslijed skladbi u zbirci je napravljen tako da se očuva jedinstvo podrijetla građe pronađene u sljedećimglazbenim arhivima:

1. Cres, samostan benediktinki, 5 skladbi,
2. Cres, franjevački samostan, 3 skladbe,
3. Klanjec, franjevački samostan, 22 skladbe,
4. Koprivnica, franjevački samostan, 3 skladbe,
5. Omiš, franjevački samostan, 2 skladbe.

Unutar ovih 5 navedenih cjelina, skladbe su poredane progresivno prema pokušaju metodičke procjene njihove tehničke i umjetničke zahtjevnosti. Pri izradi redakcije skladbi koje su objavljene u ovom izdanju željelo se:

1. Pružiti javnosti pročišćeni tekst što pogodniji za suvremeno izvođenje.
2. Ne opteretiti redakciju mnogobrojnim pedagoškim uputama, jer je redaktor mišljenja da je stručnost današnjih izvođača zadovoljavajuća pa odsustvo osobnih primjedbi redaktora otvara mogućnost slobodnijem stvaralačkom pristupu izvedbi. Stoga nema prijedloga prstometa (i aplikatura za skromno upotrebljavan pedal) kao ni prijedloga za registraciju.
3. Prihvatiti oznake za artikulaciju i ornamentiranje uz potpuno poštivanja izvornika.

Ovako priređen tekst ponajviše odgovara pojmu urtext.

Redaktorske napomene zainteresirani mogu naći u Dodatku,orijentirajući se prema signaturi koja je istovjetnaupisanoj na početku svake skladbe. Prijelom notnog teksta napravljen je tako da se gotovo svaka skladba može izvoditi s najmanjim brojem okretanja stranica. Odabir veličine papira, uspravan A-4 format, proizašao je iz iskustva sviranja na mnogim povijesnim instrumentima. Zahvaljujući tome, note se mogu sa što manje poteškoća koristiti na notnim stalcima neobičnih dimenzija kakovi se često susreću na povijesnim instrumentima.

Redigirane skladbe je u računalni program upisao redaktor. Redaktor posebnu zahvalnost za korisne savjete duguje recenzentu, akademiku Anđelku Klobučaru.

Objavljivanje zbirke Skladbe 18. i početka 19 stoljeća za instrumente s tipkama iz Cresa, Klanjca, Koprivnice i Omiša pruža suvremenim čembalistima, orguljašima i pijanistima novi izbor skladbi za instrumente s tipkama iz hrvatske glazbene baštine koji ima podjednako pedagošku i umjetničku svrhu. Na kraju je važno napomenuti da izbor građe objavljen u ovoj zbirci nije obuhvatio sve interesantne skladbe iz svezaka odakle su preuzete. Pogotovo se ne može tvrditi da u glazbenim arhivima Cresa, Klanjca, Koprivnice i Omiša više nema interesantnih djela vrijednih objavljivanja. Stoga ovu zbirku treba shvatiti tek kao jedan u nizu napora da se javno prezentira baština za instrumente s tipkama hrvatskih glazbenih arhiva, te kao poziv drugim istraživačima za uključivanje u uvijek intrigirajući proces pronalaženja malih majstorskih djela.

Dodatak

Slijedi kratak pregled redigiranih skladbi sasažetim napomenama o redaktorskim zahvatima. Redoslijed pregleda identičan je redoslijedu notnog teksta skladbi u zbirci. Važno je upozoriti da su oznake za arhive preuzete iz članka što ga je napisao Stanislav Tuksar: Glazbeni arhivi i zbirke u Hrvatskoj, Artimusices 24/1, HMD & HAZU & MASZ, Zagreb 1993., 3-26. Signature samih skladbi preuzete su iz arhiva gdje su pronađene. Takovim načinom se željelo omogućiti što lakši pristup do izvornika.

Grad Cres kao glazbeno središte cresko–lošinjskog arhipelaga

Kada je tehnološki razvoj brodogradnje omogućio gradnju većih trgovačkih brodova čiji je gaz premašio dubinu plitkogOsorskog kanala počeo se razvijati grad Cres kao gospodarsko i upravno središte na cresko–lošinjskom arhipelagu. O tom svjedoči izgradnja niza patricijskih kuća sagrađenih u drugoj polovini 15. i u 16. stoljeću. Koncentracija ekonomske i upravne moći je vrlo pogodno tlo i za kulturni napredak. To ekonomsko blagostanje održat će grad Cres jednim od vodećih centara cijelog Kvarnera sve do trenutka pojave velikih parnih brodova,kada ćejedrenjaci trgovačke flote creskih brodara i kapetana ostati bez posla. Svojedobno blagostanje pogodovalo je intenzivnom vlastitom glazbenom životu grada Cresa koji je imao uporište prije svega u crkvenoj glazbi, za što je trebala postojati i mogućnost glazbene poduke. U tom spletu okolnosti nastale su tri crkvena glazbena arhiva u gradu. To su arhivi župne crkve sv. Marije, arhiv franjevaca konventualaca i arhiv u samostanu sv. Petra časnih sestara benediktinki.

Skladbe iz arhiva Samostana sv. Petra sestara benediktinki u Cresu

Samostan sv. Petra apostola sestara benediktinki u Cresu postoji već u 13. stoljeću. Danas postojeću samostansku crkvu sv. Petra apostola povjesničari umjetnosti datiraju u 15. stoljeće. Danas postojeće orgulje je 1777. godine sagradio venecijanski graditelj FrancescoDacci, učenik don Petra Nakića utemeljitelja mletačko-dalmatinske škole gradnje orgulja. Tijekom stoljećā djelovanja koludrice su sakupile značajnu zbirku muzikalija. Skladbe prepisane u nekoliko notnih svezaka su, osim za izvođenje u liturgiji, služile vrlo vjerojatno za glazbenu poduku mladeži aristokratskih i imućnijih obitelji. Na to upućuje postojanje jednog sveska s prijepisom metodičkih jedinica za poduku glazbene teorije.

U svesku, iz kojeg je za objavljivanje odabrano 5 skladbi, ima nekoliko djela izuzetno virtuoznog karaktera, što dijelom podsjećaju na virtuozitet sonata Domenica Scarlattija.

Signatura:CRbI-5/f

Largo sostenuto. Uz naslov Largo Sostenuto je dopisano “bello” i “questa”, što bi moglo značiti da se je skladba često koristila bilo u liturgiji ili u nastavi. Napravljen je prijepis. Dodan je pedalni ton u t. 21-23 po analogiji na t. 8-10.

Signatura:CRbI-5/q

Adagio. Napravljen je doslovni prijepis.

Signatura:CRbI-4/a

Allegro assai. Napravljen je prijepis s transkripcijom nekoliko taktova iz alt-ključa.

Signatura:CRbI-4/c

Allegro assai. Napravljen je prijepis s transkripcijom nekoliko taktova iz alt-ključa.

Signatura:CRbI-4/g

(Allegro.) Napravljen je doslovni prijepis.

Skladbe iz arhiva Franjevačkog samostana u Cresu

Samostan franjevaca konventualaca u Cresu pripada Hrvatskoj franjevačkoj provinciji sv. Jeronima. Nastao je u 14.i 15. stoljeću. Trenutno nije poznato kada je samostan nabavio prve orgulje. Sada postojeći instrument je djelo češke tvrtke iz Praga Em. Š. Petr s oznakom opusa 160., pneumatskog je sustava sa 14 registara na dva manuala i pedalu. Građen je početkom 20. stoljeća. Franjevci su kroz povijest imali izvrsne veze, kako među svojim kućama u istoj provinciji tako i sa franjevcima u drugim državama. To je omogućilo kolanje notnih materijala što je u konačnici dovelo do toga da se u rukom pisanim svescima sa glazbom za orgulje nađu jedne pored drugih skladbe čeških i talijanskih poznatih skladatelja. Osim skladbi poznatih skladatelja u svescima je velik broj skladbi nepoznatih skladatelja. Način pribavljanja prijepisa, njihovo širenje preko mreže franjevačkih samostana kao i cjelokupnu glazbenu praksu franjevaca u 18. stoljeću je Ladislav Šaban nazvao franjevački barok.

U samostanu franjevaca čuva se nekoliko svezaka skladbi za glazbala s tipkama.

Signatura:CRfII-22/1a1

Pastorale. Skladba je namijenjena izvođenju na orguljama tijekom božićnog vremena. Podrijetlo joj je iz okružja Mediterana s jasno izraženom motivikom napjeva U se vrimegodišća.

Signatura:CRf II-25/1g

Allegro. Na početku teksta u izvorniku je upisana i uputa o registraciji: Principali, Cornetta e Flauto inDuodecima. Dakako, uputa se odnosi na registre mletačko-dalmatinskih orgulja.

Napravljen je doslovni prijepis.

Signatura:CRf II-22/1k

Andante assai. Autor skladbe je talijanski skladatelj Parona. Na početku je upisana registracija: Principale, VoceUmana, Flauto in 8^va e Tromboncini. Napravljen je prijepis i transkripcija nekoliko taktova iz tenor-ključa. U t. 15-23 i 33-42 moguće je liniju basa izvoditi u pedalu. U nastavi je skladba pogodna za učenje i uvježbavanje ornamentacije.

Skladbe iz arhiva Franjevačkog samostana u Klanjcu

U 16. i početkom 17. stoljeća valovi izbjeglog naroda i franjevaca iz Bosne valjaju se prema sjevernoj Hrvatskoj tražeći spas pred turskim nadiranjem. Tadašnji hrvatski ban Toma Erdödy, pobjednik bitke s Turcima kod Siska 1593. godine, prihvaća franjevce na svojim posjedima dajući im teren za gradnju samostana i pomažući samo građenje, očekujućizauzvrat da oni svojim propovjedničkim djelovanjem pridonesu suzbijanju reformacije u Hrvatskoj. U to su vrijeme nastali franjevački samostani u Jastrebarskom, Samoboru, Mariji Gorici i Radakovu sjeverno od Zaprešića. Kada je 1625. godine potres oštetio samostan u Radakovu tako da ga nije bilo moguće popraviti, franjevci na poziv Sigismunda i Nikole Erdödyja sele 1630. godinenekoliko kilometara sjevernije, u Klanjec.

Samostan i crkva u Klanjcu su građeni od 1651. do 1655. godine. Kako je krov samostana bio pokriven šindrom (ariševimdašćicama) uništava ga požar1716. godine. Izgled Franjevačkog samostana u Klanjcu sa crkvom Navještenja Blažene Djevice Marije kako ih danas poznajemo datira iz 1773. godine kada je dovršena obnova opožarenoga zdanja. U crkvi su postojale orgulje sigurno već 1689. godine jer postoje preporuke franjevačkog provincijalata za obrazovanje orguljaša. Interesantna su dva zapisa koja citiram: „Neka mjesni poglavari nadgledaju da orguljaši poučavaju mladež (klerike) svirati orgulje i to pod kaznu“ i na drugom mjestu , „preporuča se mjesnim poglavarima uz prijetnju teške kazne … da se brinu kako bi se sposobni za pjevanje i orguljanje marljivo vježbali“ (o.f.m. PaškalCvekan: Franjevački samostan u Klanjcu, PaškalCvekan, Klanjec 1983., str. 98). Te orgulje su izgorjele u spomenutom požaru 1716. godine. Prema pretpostavci P. Cvekana nove orgulje sa 18 registara je možda sagradio oko 1752. godine franjevac Josip Jessenko za kojeg postoje podaci de je bio stolar i organifex, što će reći orguljar. Bez obzira tko je sagradio druge orgulje, one sa 18 registara spominju se u kontekstu potrebe njihova održavanja 1768., 1780., 1783. i 1850. godine. Te su orgulje postojale do 1909. godine kada su uklonjene prilikom gradnje novog zidanog pjevališta.

Danas postojeće orgulje sagradio je 1921. godine Ferdinand Heferer iz Zagreba kao op. 232, pneumatskog su sustava sa 12 registara na 2 manuala i pedalu. Samostan u Klanjcu pripada Franjevačkoj provinciji sv. Ćirila i Metoda.

Notni svesci s oznakama C-93 i C-94 su nastali kao prijepisi meni nepoznatih originala. Najvjerojatnije su prijepisi putovali zajedno s prepisivačima dakle glazbenicima, za pretpostaviti je orguljašima koji su mijenjali mjesta službovanja.

Iz sveska s arhivskom oznakom C-93 odabrano je 6 skladbi.

Signatura: KLf C-93/36

Aria. Minijatura je pogodna za ornamentiranje koje je poželjno učiniti različitim prilikom ponavljanja. Upisani ukrasi su vjerno preneseni iz izvornika.

Signatura: KLf C-93/35

Menuet. To je vrlo jednostavna, tehnički nezahtjevna skladba što je najvjerojatnije imala instruktivnu svrhu.

Signatura: KLf C-93/31

Menuet. Umetnut je 24. takt kao priprema ponavljanja drugog dijela.

Signatura: KLf C-93/6

Praeambulum. Napravljena je transkripcija iz C-ključa.

Signatura: KLf C-93/9

Praeludium. Napravljena je transkripcija iz C-ključa.

Signatura: KLf C-93/13

Fuga. Naziv je pomalo pretenciozan. Strogi polifoni slog prestaje već nakon drugog nastupa teme i prelazi u nizanje sekvenci. Zbog ritmičkog obrasca repetiranih tonova koji kod povijesnih orgulja sa zračnicama s kliznicama može izazvati nestabilnost dugih tonova u drugim dionicama zbog podrhtavanja mijeha, pretpostavljam da je skladba izvorno skladana za čembalo.

Notni svezak s arhivskom oznakom C-94 je izrazito opsežan i sadrži 84 skladbe za glazbala s tipkama. Sve je skladbe u nj upisala ista ruka. Neke skladbe u kojima se opetovano u pratećoj dionici pojavljuju rastavljeni akordi (Albertijevski bas) imaju oznaku: Auth: P. Roberto ili Auth: P. Bennone (Beno Majer, 1736. – 1818.). U svesku se još navode Sigr. GiacomoSuppan i Sigr. Brixi (FrantišekXaverBrixi, 1732. – 1771.). U zbirku je uvršteno 16 skladbi nepoznatih skladatelja.

Signatura: KLf C-94/26

Pastorella. Napravljena je traksripcija iz C-ključa. Prilikom izvođenja moguće je mjestimično dodati pedalne tonove prema liniji basa i ritmizirati ih prema osobnom ukusu.

Signatura: KLf C-94/49

Pastorella. Napravljena je transkripcija iz C-ključa.

Signatura: KLf C-94/48

Pastorella. Napravljena je transkripcija iz C-ključa.

Signatura: KLf C-94/17

Napravljena je transripcija iz C-ključa.

Signatura: KLf C-94/35

Andante. Učinjen je doslovni prijepis.

Signatura: KLf C-94/41

Allegro. Napravljena je transkripcija iz C-ključa.

Signatura: KLf C-94/16

Allegro. Učinjen je doslovni prijepis.

Signatura: KLf C-94/19

Napravljen je prijepis, i transkripcija nekolicine taktova iz alt-ključa. Najveći zahvati se odnose na ispisivanje u punom obimu grupa taktova koji su bili obilježeni tipično baroknim oznakama za ponavljanje čime si je onodobni prepisivač skratio vrijeme prepisivanja.

Signatura: KLf C-94/63

Adagio. Napravljena je transkripcija iz C-ključa.

Signatura: KLf C-94/44

Andante. Napravljena je transkripcija iz C-ključa.

Signatura: KLf C-94/8

Napravljena je transkripcija iz C-ključa.

Signatura: KLf C-94/27

Napravljena je transkripcija iz C-ključa.

Signatura: KLf C-94/4

Allegro molto. Napravljen je prijepis i transkripcija nekolicine taktova iz alt-ključa. Grupiranje fraza u cjeline od 5, 7 pa i 9 taktova čine posebnu draž ove skladbe kao i mnogih skladbi toga doba. Stoga ne treba pribjegavati “popravljanju” periodizacije dodavanjem “parnih” taktova s upisanim pauzama. Posebno to ne bi bilo dobro učiniti poslije 32. i 39. takta!

Signatura: KLf C-94/2

Vivace. Napravljena je transkripcija iz C-ključa.

Signatura: KLf C-94/66

Presto. Napravljena je transkripcija iz C-ključa.

Signatura: KLf C-94/69

Allegro. Napravljen je prijepis s transkripcijom nekolicine taktova iz C- ključa.

Skladbe iz arhiva Franjevačkog samostana u Koprivnici

Koprivnica je slobodni kraljevski grad od 1356. godine. U kulturnom je pogledu grad premalo uživao u blagodatima svojih kraljeskih povlastica. Život je kroz tri stoljeća bio trajno obilježen neposrednom opasnošću od Turaka. Resursi se troše na obranu, gradnju zemljano-drvenih fortifikacijskih objekata. Drvo je isključivi građevni materijal civilnih objekata do 17. stoljeća. Prvi zidani objekti su župna crkva sv. Nikole i franjevački samostan. Turci nisu nikada pokušali osvojitiKoprivnicu, no okolicu su 1603. godine temeljito opljačkali Tatari u sastavu turske vojske. Kako piše o.f.m.PaškalCvekan u monografiji Koprivnica i franjevci (PaškalCvekan, Koprivnica 1989.,str. 39.) “od 1632. godine turski upadi u područje Koprivnice potpuno su prestali.” Ipak se tijekom cijelog 17. stoljeća održavaju fortifikacijski objekti i vojna posada. Tek 1765. godine Koprivnica prestaje biti vojno uporište i od tada se počinje razvijati u grad kakovim ga poznajemo danas.

Franjevci su u Koprivnici prisutni od 1290. godine. Od 1669. godine jedan od redovnika obavlja službu vojnog kapelana. Gradnja samostanskog kompleksa sa crkvom sv. Antuna Padovanskog započeta je 1675. a dovršena 1685. godine. No u još uvijek nesigurnom području franjevci su usredotočeni na dušobrižničko zbrinjavanje stanovništva i vojnih osoba iz strukture Vojne krajine. Glazba se njegovala za potrebe liturgije. U Franjevačkom samostanu u Koprivnici zabilježeno je djelovanje orguljaša od 1675. godine, pa se nameće zaključak da su već tada postojale orgulje ili neki drugi oblik sličnog glazbala. Osim toga samostanska kronika sredinom 18. stoljeća bilježi i djelovanje nekoliko franjevaca orguljara. Nažalost nema iscrpnijih podataka o tim ranijim instrumentima.

Danas postojeće samostanske orgulje sagradila je tvrtka GebrüderRieger oko 1896. godine kao op. 575 i postavljene su bile u sinagogi u Koprivnici. Za vrijeme II. svjetskog rata sinagoga je srušena, a orgulje je Franjevački samostan kupio od gradske uprave 1942. godine. Orgulje sumehaničkog sustava sa zračnicama na čunjiće, sa 6 kombiniranih registara na manualu i pedalu.

Četiri rukom pisana lista s bibliotečnim oznakama X-1 do X-6, s prijepisima 6 skladbi nastali su najvjerojatnije za potrebe orguljanja tijekom crkvene godine kao i za neke druge prigode. Način periodizacije glazbene građe kao i upotrijebljena harmonijska sredstva svih 6 skladbi upućuju na to da su skladane u 19. stoljeću.

Signatura: KPf X-4

Allegro, Pleno. Oznaka Pleno ukazuje da je skladba namijenjena izvođenju na orguljama. U predlošku skladba nije cjelovita pa je napravljena rekonstrukcija od 23. do 49. takta. Kao predložak za rekonstrukciju poslužili su taktovi 19-22.

Signatura: KPf X-5

Poco andante. Napravljen je prijepis bez drugih zahvata.

Signatura: KPf X-6

Tempo dimarciafunebre. Napravljen je prijepis s punim ispisivanjem taktova što su u izvorniku obilježeni standardnim oznakama za skraćeno zapisivanje notnoga teksta kakove su se koristile u 19. stoljeću.

Skladbe iz arhiva Franjevačkog samostana u Omišu

Migracija franjevaca iz unutrašnjosti prema dalmatinskoj obali potaknuta stalnim turskim napadima u unutrašnjosti, dominantna je pojava u 16., 17. i 18. stoljeću. Franjevci koji su 1715. godine izbjegli u Rogoznicu, 1716. godine dolaze u Omiš i na Skalicama, na darovanom zemljištu grade samostan. Samostanska crkva Gospe od Karmela datira iz 1714. godine. Prema podacima organologa Božidara Grge, samostanska je crkva imala orgulje. Gradio ih je Gaetano Moscatelli 1792. godine. Postojale su do 1908. godine kada su uklonjene.

Samostanska crkva danas nema orgulje. Franjevački samostan u Omišu pripada Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja.

Notni svesci sadrže niz minijatura instruktivne namjene, te skladbe umjetničke vrijednosti. Glazbena građa što se čuva u samostanskom arhivu u Omišu pripada baštini franjevaca u Dalmaciji. Čvršće poveznice će se pokazati i vjerojatno dokazati daljnjim istraživanjima glazbene građe poglavito iz arhiva Samostana Male braće u Dubrovniku, najbogatijeg glazbenog arhiva na hrvatskoj obali Jadrana.

Signatura:OMfI-33/c

Andante moderato. Napravljen je doslovni prijepis.

Na početku skladbe je kao oznaka tempa zapisano: “Andante Moderno”. S takovom oznakom sam se susreo jedino toj skladbi i nije mi poznato njeno značenje. Važno je uočiti vođenje melodijske linije na drugim polovinama trećih i prvih doba u taktovima 8, 9 i 10. U reprizi (t. 30 i 31) se melodijska linija kreće u intervalu kvarte. Uočena razlika upućuje na zaključak da je skladba izvorno pisana za orgulje sa opsegom manuala do c³. Tafelklaviri i hamerklaviri već u 18. stoljeću imaju znatno veći opseg u diskantu, pa da je ova minijatura skladana za njih na oba bi mjesta u melodiji bio isti intervalski pomak – kvarta.

Signatura:OMfI-33/n

Concerto a flauto traverso. U izvorniku skladba je zapisana sa mnogo znakova skraćivanja pogotovo u dionici lijeve ruke gdje je time izbjegnuto pisanje svih tonova figuracije koja se ponavlja. U drugom dijelu skladbe, poslije trilera u 99. taktu, prilikom redakcije je izbačen dio označen kao kadenca, obima približno desetak taktova pisanih izvan mjere. Muzička građa kao i harmonijski razvoj te kadence nisu posebno interesantni. Izbacivanjem kadenceskladba je dobila na preglednosti forme. Zanimljiva je preporuka za registraciju što je upisana na početku izvornika: “Principale e flauti in 8^va e in 12^a, con Tromboncini…”. Suvremena izvodilačka praksa pokazuje da skladba izvrsno zvuči registrirana samo sa 4-stopnom flautom što omogućava brz izgovor figuracija lijeve ruke u maloj oktavi.

Tehnički podaci:

• kolovoza 2016. iz tiska je izašla knjiga Novootkriveni rukopisi iz hrvatskih glazbenih arhiva. Autor jeprof. Emin Armano, pijanist i ugledni organolog, te jedan od osnivača Orguljaške ljetne škole.
• Izdavač je Organološko društvo „Organum“ Šibenik u suradnji s Gradskom knjižnicom „Juraj Šižgorić“ Šibenik. Tisak: Print centar Šibenik.
• ISMN 979-0-9013672-0-3 (Gradska knjižnica „Juraj Šižgorić“ Šibenik)
• ISMN 979-0-9013673-0-2 (Organološko društvo „Organum“ Šibenik)
• CIP zapis dostupan je u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 571000939
• Cijena 50 kuna

Uglavnom su poznate prihvaćene teorije o nastanku orgulja na Istoku (Grčka, Aleksandrija), kao i razvojni put europskih orgulja započet u 8. stoljeću. Katolička crkva je počela prihvaćati orgulje u 9. stoljeću, da bi one u 12. stoljeću našle svoje mjesto u mnogim katedralama i većim samostanima. Na ovom području uvjetno možemo odrediti četiri razdoblja tehničkog i zvukovnog usavršavanja orgulja na području južno od Alpa.

• Prvo razdoblje, do konca 14. stoljeća

Orgulje su male, pozitiv na početku razvojnog puta. Skučenog su opsega, prema nekim izvorima3svega 22 tona. Zračnica još ne omogućuje selekciju registara pa sve kvinte i oktave zvuče zajedno s osnovnim tonom. Tipke su široke i čvrste, a radi velikog otpora sviralo se dlanovima i laktovima.

• Drugo razdoblje, 15. i 16. st.

Gotičke orgulje Nijemci relativno rano napuštaju. Uspjeli su koncipirati posve drukčiji tip instrumenta, koncertne orgulje sa dva i više manuala i ravnopravnim pedalom, a omogućile su im to slijedeće tehničke inovacije:

• Dvostruka zračnica (XIV stoljeće)
• Zračnica s kliznicama (početak XV stoljeća)
• Ventilna zračnica (početak XV stoljeća)
• Klinasti mjehovi (sredina XV stoljeća)
• Široki izbor registara

Za razliku od Nijemaca, Talijani ne mijenjaju koncepciju i karakter gotičkih orgulja. Zadovoljavaju se orguljama kao pratećim glazbalom u bogoslužju, a sve tehničke i akustičke inovacije koriste za poboljšanje izvedbenih i zvukovnih mogućnosti takvih orgulja. Veliku brigu posvećuju zapravo zvuku, posebice zvučnim karakteristikama principalovog kora – ripiena na kojemu i počivaju talijanske orgulje i po ljepoti kojeg su prepoznatljive.

U XV i XVI stoljeću na području Italije novi tipovi zračnica (ventilna i s kliznicama) omogućuju biranje i kombiniranje registara. Manual je poboljšan i prilagođen mogućnostima rada prstiju. Uvodi se i ovješeni pedal koji posuđuje iz manuala najdublje tonove. Još koleba zvučna osnova (visina najdubljeg tona), a isto tako i opseg instrumenta (broj tipaka u manualu).

Primjerice, magistar Vicentio da Casal san Vaso da Monteferra (Vicko iz Monteferrata, ili Vicenzo Columbi) koji je imao radionicu u Mlecima, gradio je orgulje za stolnu crkvu u Rabu 1523., za crkvu sv. Vlaha u Dubrovniku 1556. i za korčulansku Stolnu crkvu 1557. godine. Prvima je najdulja prospektna svirala 10 stopa, drugima 5, a trećima 7. Prve imaju 7 registara (principal, ripieno od 5 članova i flautu), druge 6, no nabrojeno je 7 (principal, ripieno od 4 člana, flautu i piffaro), a treće 7 (principal, ripieno od 4 člana, flautu i piffaro). Interesantan je popis dijelova trećih (korčulanskih) orgulja sačinjen 1711. godine. Manual ima 41 tipku (od šimšira), a pedal 8. Svi registri imaju po 41 sviralu osim voce umana (piffaro) koji ima samo 21 (vjerojatno u sopranu). Sve su svirale metalne osim 7 najdubljih registra flauto, koje su drvene “nei contrabassi”. Tri mijeha opskrbljuju orgulje zrakom pa je pretpostaviti da su to bili takozvani “žablji mjehovi”.

• Treće razdoblje, 17. – 18. (19.) st.

Za južnu Hrvatsku je interesantno ono što su u gradnji orgulja događalo na području Venecije jer su za crkve na našoj obali nabavljane orgulje najčešće iz mletačkih radionica.

Orgulje s 8-stopnom osnovom postaju standard. Reducirani pedal od 16 stopa postaje sastavni dio svakog većeg instrumenta. Možemo izdvojiti rjeđe građene pozitive (još se ponegdje nalaze) i velike 12-stopne orgulje (zadnje su sačuvane u Rovinju).

Uz registre principalovog kora (ripieno) ustaljuje se grupa registara “da concerto”, koloristički i solistički, a tvore ih Voce umana, jedna do četiri uglavnom konične flaute i tradicionalni jezični registar krnjeg rezonatora – Tromboncini. Rijetko se pojavljuje drveni jezičnjak u manualu – Violoncello, uglavnom kod velikih instrumenata. Među solističke registre ubrajamo i pedalni registar Tromba reale (drvene svirale, drvena opkožena grla i drveni ljevkasti rezonatori realne duljine), ili Tromboni (isti registar rađen u kositru).

Opseg se također standardizira: 4 oktave u manualu (45 tipaka) i 12 tonova u pedalu koji su kombinirani iz šesnaeststopnih (C D E F G A B H) i osamstopnih (cis, es, fis i gis) svirala. Uloga pedala je isključivo harmonijska što daje osnovni pečat venecijansko-dalmatinskom tipu orgulja: one su prvenstveno liturgijsko glazbalo.

Kroz 18. stoljeće privodi se kraju usklađivanje menzura svirala, pri čemu posebna zasluga pripada venecijanskom orguljaru našeg podneblja don Petru Nakiću Šibenčaninu (za suvremenike poznat kao Nachini da Sebenico).

Nakić je tehnički usavršio i zvukovno standardizirao mletačko-dalmatinski tip orgulja. Spajanjem tradicije i vlastite genijalnosti on stvara i nameće svijetu novo savršenstvo zvuka. Veličinom, izgledom i odabirom registara (zvukom) Nakićeve orgulje su svedene na bitno, odražavaju skromnost koja je savršena. Njegovim instrumentima nije moguće ništa oduzeti, ali ni dodati a da se ne naruši idealna ravnoteža.

U 19. stoljeću mletačko-dalmatinski tip orgulja stagnira. Iako su uočljiva poboljšanja u tehničkom smislu, a zvukovna paleta se proširuje, orguljari su tvrdo vjerni tradiciji i zatvoreni za utjecaje sa strane. Njihovi su instrumenti u biti i dalje plošne zvučnosti, barokno koncipirani i reduciranog pedalnog bloka, namijenjeni pratnji. I u zvukovnom, i u tehničkom smislu oni su u sve većem zaostajanju za orguljarima srednje i zapadne Europe. Tek pri kraju XIX stoljeća mletački orguljari počinju napuštati svoju orguljarsku tradiciju.

• Četvrto razdoblje, 20. stoljeće

Od devedesetih godina 19. stoljeća u južnu Hrvatsku postupno prodiru orgulje iz zemalja Austro-Ugarske Monarhije. Moderni instrumenti znatno većih zvukovnih i tehničkih mogućnosti imaju novu ulogu u crkvama južne Hrvatske – omogućuju izvođenje bogatog koncertnog repertoara namijenjenog orguljama. Danas i ti instrumenti postaju poštovanja i pažnje vrijedni starci i dio naše materijalne kulturne baštine.

Najstariji sačuvani instrumenti u južnoj Hrvatskoj potječu iz trećeg razdoblja. To je razlog dodatnog ulaženja u tumačenje specifičnosti pojedinih skupina razvrstanih prema karakterističnim obilježjima.

U ovom razdoblju naručuju se i grade orgulje različitih zvukovnih mogućnosti, veličine i vanjskog izgleda. Izbor određuje kulturna (i glazbena) tradicija neke urbane sredine, veličina i karakter prostora kojemu su orgulje namijenjene i materijalne mogućnosti naručitelja. Je li riječ o pozitivu, malim, srednjim, velikim ili dvostrukim orguljama, ako ih je izgradio prosječno dobar graditelj zajedničko im je sljedeće: fonička zaokruženost te arhitektonska i likovna dorečenost, odnosno kompatibilnost s akustikom, volumenom i izgledom prostora. Ljepota može biti skromna a istodobno savršena. Isto tako, može biti raskošna i blještava. Obje krajnosti slijede uzvišenost ljudskog duha.

Pođimo od najmanjih orgulja koje imaju svoje mjesto – poziciju, odnosno nisu prenosive.

a) Pozitiv

Osnova mu je Principal od 4´ (ili 2´), ima ripieno do 1´ ili 1′ koji može i ne mora imati kvintu ?´. Od melodijskih registara obvezatan je Voce umana uz kojeg se može pojaviti i sintetički registar Flauto in XII, 1?’. Sve svirale su metalne osim 8 najvećih (principalovih). Nisam našao ni jedan pozitiv na obali s drvenim poklopljenicama od 8´ ili 4´ (Burdon), što je uobičajeno kod pozitiva njemačkog tipa.

Sviraonik je ugrađen u plitku nišu ispod prospekta. Manual ima 45 tipaka, opsega C – c³, s pokraćenom velikom oktavom što doslovno znači da su u velikoj oktavi slijedeći tonovi: C, D, E, F, G, A, B i H, a aktiviraju ih tipke E, Fis, Gis, F, G, A, B i H. Registri nisu podijeljeni na bas i sopran. Najdubljih 8 tonova Principala je izvan domašaja kliznice i rađene su u drvu. Obično je na 8 najdubljih tipaka manuala stalno je priključen ovješeni koso položeni pedal od 8 tipaka, opsega C – H (oktava je pokraćena), koji omogućuje izvođenje dijatonskog basa.

Zračnica je s kliznicama rađena iz orahovine.

Svirni prijenos je mehanički, ovješen: krakove željeznih redukcija pričvršćenih na okomitoj dasci povezuju sa svirnim ventilima i tipkama mjedene vlačne žice s omčama i petljama.

Registarski prijenos je isto mehanički. Povlačnice tokarene u drvu prolaze kroz vodilice, rupe u registarskoj ploči, a smještene desno su od manuala u jednom ili dva okomita niza. Potezne željezne šipke, produžeci drvenih povlačnica, utaknute su u krakove željeznih registarskih vratila koja su u okomitom položaju pričvršćena na okomito postavljenu dasku ispod desnog kraja zračnice. Vratila uz pomoć spojnih šipaka pokreću dvokrake željezne poluge nanizane na zajedničkoj osi. Gornjim krakom poluge su utaknute utaknute u prorez na kliznici.

Za opskrbu zrakom služe dva klinasta izmjenično-crpeća mijeha čvrstih nabora. Pokreću se ručno: a) hvataju se za drveni rukohvat pričvršćen na gornjoj dasci mijeha i odižu naizmjenice, b) odižu se uz pomoć dvokrake poluge i c) odižu se potezanjem konopa uz pomoć drvenog kolotura.

Kućište pozitiva je jednodijelno s pažljivo izvedenim pročeljem koje je stilski usklađeno s ambijentom crkve. Nad sviraonikom je otvor prospekta u obliku slavoluka, popunjen pažljivo rađenim kositrenim sviralama, a redovito ga zatvaraju drvene vratnice, uglavnom oslikane.

b) Male orgulje

Opseg je manuala je isti kao kod pozitiva, C – c³, no koncem XVIII stoljeća znade ići do d³, a u XIX stoljeću i do f³. Osnovu tvori 8-stopni principal podijeljen na bas i sopran. Prospekt je 4-stopni. Najveće svirale principala (njih 8) su drvene, sakrivene oku i izvan domašaja kliznice, pa se mogu aktivirati tipkom i onda kad registar Principale nije uključen. To je duhovito rješenje jer pri praćenju pjevača ili zbora omogućuje izvođenje dubokih principalovih tonova u pedalu (iako taj registar nije uključen), dok su u manualu uključeni nježniji registri. Pedal od 8 tipaka je kao i kod pozitiva, ovješen i stalno priključen na manual. Često su i najveće svirale registra Ottava rađene u drvu, ali su u domašaju kliznice. Nad principalom je ripieno, možemo ga nazvati malim: 4´ + 2´ + 1?’ + 1´. Ponekad ima još dva člana: ?’ i 1′.

Male orgulje imaju uglavnom još i 3 kolorističko-sintetička registra: Voce umana u sopranu, konični registar Flauto in XII (2?´) u cijelom opsegu i konični registar Cornetta ponekad nazvan Flauto in XVII (1³/5‘) u sopranu. Sve svirale su metalne osim već spomenutih. Prospektne svirale su rađene u kositru, a unutarnje u olovu s vrlo malim dodatkom kositra.

Zračnice i mijehovi su kao kod pozitiva, ali većih dimenzija jer ima više registara i veća je potrošnja zraka.

Svirna registratura je ista kao kod pozitiva.

Registarska traktura je također jednaka onoj kod pozitiva uz jedan dodatak koji omogućuje sviranje piano i forte. Radi se o željeznom visećem okviru koji obuhvaa dio spomenutih dvokrakih poluga utaknutih u kliznice i istodobno ih pomiče (uključuje i isključuje sve registre alikvotnog niza počam od oktave, a ponekad i od super oktave. Okvir se pokreće na dva načina: a) uz pomoć ručice-obrtaljke za Ripieno smještene na registarskioj ploči poviše povlačnica, ili b) uz pomoć dviju stupaljki za Tiratutti koje su redovito smještene desno od pedala. Kod nekih orgulja nalazimo dvostruke komande: ručicu-obrtaljku i stupaljke.

Kućište je istoga oblika kao kod pozitiva. Prospekt mogu zatvarati drvene vratnice, no češće susrećemo purpurni pamučni zastor. Iako u pravilu prospektni otvor čini jedno polje popunjeno sviralama, ponegdje možemo naći orgulje s prospektom razdijeljenim u 3 polja.

c) Orgulje srednje veličine

Opseg manuala je isti kao u malih orgulja, C – c³, (ili kako je spomenuto do d³, f³). Osnova manuala je 8-stopni principal koji je razdijeljen na bas i sopran. Prospekt varira u veličini: najdulja prospektna svirala može biti c^o (4´), B (4,5´), G (5,3´) ili E (6,3´). Ripieno je pojačan za dva člana, ?’ i 1´ (1/4′), pa ga možemo odrediti kao srednji ripieno.

Uz tri spomenuta kolorističko-sintetička registra može biti dodan solistički 8-stopni metalni jezičnjak Tromboncini, razdijeljen na bas i sopran.

Bitna odrednica orgulja srednje veličine je dodana samostalna pedalna zračnica s dvanaest drvenih svirala registra Contrabassi koji je kombiniran od osam 16-stopnih i četiri 8-stopne (kako je već ranije spomenuto). Pedal se proširuje na sedamnaest tipaka (često plus jednu koja ima posebnu funkciju), opsega C–gis^o, s pokraćenom velikom oktavom. I dalje je stalno priključen na manual.

Uvođenjem pedalne zračnice pojavljuje se nešto novo, efekt Tamburo, odnosno akustički bubanj. Tipka pedala XVIII, naizgled tipka-a^o, istodobno aktivira tri ili više svirala registra Contrabassi: A+B+H+cis^o itd., a rezultat je potmulo ritmičko udaranje.

Zračnica manuala i mijehovi riješeni su na isti način kako je već spomenuto, a razlike su u dimenzijama.

Svirni i registarski prijenos riješen je kao kod malih orgulja, s tim da je između pedala i pedalne zračnice polegnut okvir sa željeznim vratilima za spajanje pedalnih tipaka na redukcije pod pedalnom zračnicom.

Kućište je istog oblika kao kod malih orgulja, obično bogatije ukrasima.

d) Velike (katedralne) orgulje

Prospekt je od 8´, a najveća svirala u prospektu je C 8′ registra Principale. U manualu su sve svirale metalne. Ripieno se povećava za još dva člana: ?’ i 1´. To je veliki ripieno. Opseg manuala je isti kao u već navedenim orguljama.

Uz spomenuta tri kolorističko-sintetička registra dodaju se dva solistička: Tromboncini i Flauto in ottava. Flauta je obično konični registar, no znade se susresti i kao metalna poklopljenica (Flauto stoppo). Oba registra su podijeljena na bas i sopran.

Pedalna zračnica dobiva još jedan registar, Ottava di contrabassi, osam 8-stopnih drvenih svirala C-H. Tako na registarskoj ploči imamo dvije fiksno povezane povlačnice kojima se uključuje registar Contrabasssi con Ottava di Contrabassi. Zvučnost pedalnog bloka teče kako slijedi: tipke velike oktave aktiviraju svirale C 16’+8′, D 16’+8′, i redom tako do H. Tipke c^o, d^o, e^o, f^o i g^o repetiraju iste svirale kao i tipke C-G iz velike oktave, dok tipke cis^o, es^o, fis^o i gis^o aktiviraju po samo jednu 8-stopnu sviralu.

Kod velikih orgulja, u pedalnom bloku dodan je i jedan solistički registar, Tromba reale ili Tromboni, jezični registar od 12 8-stopnih svirala (C-H), a izveden u drvu ili kositru. Nikad ne može zvučati sam, već uz spomenuti dvostruki registar CTB con OTT. Ugrađuje se na 2 načina:

a) na nešto nešto širu pedalnu zračnicu ispred svirala registra Contrabass con Ottava, ali iznad ugrađene kliznice kako bi se mogao uključiti ili isključiti, odnosno dodati/oduzeti zvučećem bloku CTB+OTT.

b) na posebnu manju zračnicu koja dobiva zrak iz pedalne zračnice uz mogućnosti opisane pod a).

U velikim 8-stopnim orguljama, iako rijetko, susrećemo još jedan registar u pedalnom bloku, Duodecima di Contrabassi (5?’). Tako pritiskom na jednu od dijatonskih tipaka pedala u velikoj ili maloj oktavi zvuče tri tona, 16’+8’+5?’, a pritiskom na jednu od kromatskih tipaka (u maloj oktavi) zvuče dva tona, 8’+5?’.

Manualna zračnica je riješena kao kod ranije spomenutih orgulja, a isto tako svirni i registarski prijenos.

Velike orgulje imaju također dva klinasta mijeha, a standardna veličina im je oko 200 x 100 cm, a imaju po pet vanjskih, odnosno šest unutarnjih nabora.

Kućište je istog oblika, ali uvećano i obogaćeno biranim ukrasnim detaljima kako već dolikuje skupom instrumentu.

e) Dvanaeststopne orgulje

Razlikuju se od velikih osamstopnih u sljedećem:

f) Najdublji ton u manualu je kontra F, odnosno najdublja prospektna (principalova) svirala ima 12 stopa.

g) Manual ima 57 tipaka i opsega je ₁C – c³ s pokraćenom kontra oktavom. Realno, zvučanje je nešto drukčije. Tipke ₁C,₁D i ₁E transmisijom posuđuju istoimene tonove iz velike oktave. Zračnica manuala ima 54 kancele za tonove ₁F ₁G ₁A ₁B ₁H C Cis itd. do c³.

h) U manualu se pojavljuju još dva solistička registra, konična flauta 2´ (Flauto in XV) u cijelom opsegu i jezičnjak s drvenim grlom i drvenim kratkim rezonatorom, Violoncello, također u cijelom opsegu. U pravilu, svi solistički registri razdjeljuju se na bas i sopran.

i) Pedalni blok je identičan onom iz velikih orgulja, otvorene drvene svirale 16´ i 8´, te Tromba reale. Redovito je tu i velika kvinta Duodecima di Contarbassi navedena u poglavlju o velikim orguljama.

 

f) Dvostruke (dvomanualne) orgulje

Građene su i dvostruke orgulje, dvoje orgulje u zajedničkom kućištu koncipirane na 8-stopnoj (odnosno 16-stopnoj) ili 12-stopnoj osnovi.

Šibenik, grad bogate kulturne baštine, postoji skoro tisuću godina. S više ili manje sreće borio se sa svim nedaćama ovih naših prostora. Opstao je i predao nam u baštinu mnoga kulturna dobra. Sačuvane povijesne orgulje, ponos biskupije, svojom povijesnom i umjetničkom vrijednošću svjedoče o prisutnosti glazbe u prošlosti na ovom području. Neki od tih instrumenata su vrlo vrijedni i raritetni ne samo u Hrvatskoj već i u Europi. Inače, Šibenik je grad s najviše očuvanih povijesnih orgulja u Hrvatskoj.

Prema pisanim izvorima najranije spominjane orgulje u Šibeniku su iz 15. stoljeća. U to doba (1412.) Šibenik ponovo dolazi pod mletačku vlast koja će trajati do konca 18. stoljeća (1797.).

Crkva sv. Frane (OFConv.) – Šibenik

Spominju se orgulje u prvoj polovici 15. stoljeća. Godine 1439. zabilježen je izdatak za orgulje “libr. 1 et solidos 16”.7

Godine 1600.–1601. nove orgulje gradi majstor Šimun Lupino iz Zadra. Prema ugovoru od 23. srpnja 1600. orgulje su imale 7 registara i glavnu sviralu iz kositra dugu 5 stopa. Zapadale su 220 dukata. Za njih je kućište izradio majstor Jeronim Mondella iz Verone kako svjedoči ugovor od 27. veljače 1602.8

Franjevci nabavljaju nove orgulje godine 1642., koje su bile malene i mogle su se prenositi.9

Nove orgulje su opet nabavljene 1655. jer je stare 1652. oštetio grom. Nema podataka o graditelju i veličini ovih orgulja, samo se znade da je za prijenos ovih orgulja i uređenje stepenica do kora utrošeno 50010, ili 90011 lira. Ove orgulje su prodane varoškoj crkvi Bl. Gospe (danas Gospe vanka grada) za 16 cekina 1762., kada su za crkvu sv. Frane nabavljene nove (Nakićeve) orgulje.12

Katedrala sv. Jakova

Dvadeset i tri godine nakon dovršenja katedrale, 1556., Andrija Vicentius (Andrea Vicentini? Andrea da Vicenza?) iz Mletaka, sa stanom blizu crkve sv. Mojsija, obećava za 450 dukata učiniti dobar organ s 9 registara, računajući i unisono, s cijevima od kositra i olova.13 Prema istim izvorima tim je orguljama 1563. Martin Datis Piccardus napravio nove registre što je zapadalo 100 dukata. Iste orgulje 1600. temeljito popravlja orguljar Šimun Lupino iz Zadra za 150 dukata, a isti godine 1609. s upravom stolne crkve sklapa ugovor o godišnjem održavanju orgulja za cijenu od 10 dukata. Još jedan ugovor sklopljen je 9. lipnja 1640. s Nikolom Lupinijem za nove orgulje koje su zapadale 854 dukata.14

Treće orgulje uprava stolne crkve nabavlja 1801. od graditelja Vicka Montecucchija iz Ancone, označene kao opus 51. Bile su to velike orgulje s principalom i velikim ripienom do 1′. Uz principalov kor imale su četiri flaute (8´, 4´, 2´ i 1´), voce umana i četiri registra jezičnjaka. U pedalu su bili standardni registri: CTB + Ott CTB i Tromboni rađeni u kositru. Interesantno je da su orgulje imale i efekt Uccelletti (slavuj ili tič). Manual je bio opsega C-g³ s pokraćenom velikom oktavom, a pedala C-gis^o.15 Radikalno ih popravlja Gaetano Moscatelli 1818., a 1931. Juraj Dobnik ih modernizira: povećava opseg, neke registre dodaje, neke odbacuje i uvodi pneumatsku trakturu.16

Nova crkva Bl. D. Marije (Valverde)

Prve orgulje spominju se 1564. godine, a navode se 1608. i 1639.17

Slijedi citat: «Nikola Lupini 3. listopada 1639., majstor orgulja iz Zadra, obvezao se učiniti nove orgulje, velike 5 mletačkih nogu ili 7 alla lombarda et alla romana, u kojima će biti Principal, Ottava, Quinta decima, (Decima) nona, Vigesima seconda, Vigesima sesta, sa 45 tipaka i ostalo, a sve za 300 dukata (svaki 6 lira i 4 solda). Lupini je imao osobno doći u Šibenik i postaviti orgulje. Odmah je primio predujam od 400 lira. Lupini su bili iz naše Vergade, a imali su svoju radionicu u Zadru i Mlecima. Nikola je istoga mjeseca poslao u Šibenik 46 dasaka za nove orgulje…Lupini je postavljao orgulje u aprilu, maju i junu, pa je 10. juna 1640. primio ukupno 300 dukata.…k tome kozlića na dar. Bilo je i drugih troškova, napose je 100 lira potrošeno za dva sveca naslikana na krilima orgulja…»18Prema istom izvoru ove orgulje je 1643. popravljao Nikola Lupini, 1663. Bartul de Plamis, a 1688. i 1689. Josip Fontana. Ove orgulje su najvjerojatnije bile na pjevalištu do 1859., kada su nabavljene nove koje su još u funkciji.

Iako su stoljeća prekrila sjećanja na hrvatske graditelje orgulja Lupino i Lupini koji su djelovali u XVI i XVII stoljeću, a prve spoznaje o njima bile šture, novopronađeni podaci potvrđuju njihovo postojanje i djelovanje u Bolu, Šibeniku, Zadru i Veneciji.

Crkva sv. Spasa (benediktinke), danas pravoslavna

Benediktinke su za crkvu sv. Spasa dobile orgulje 1703. koje je za njih naručio fra Gabriel Cologna, gvardijan samostana franjevaca konventualaca, a zapadale su 1000 lira.19Popravio ih je 1719. don Toma Giadrov za 259 lira. Samostan je napušten 1777., a 1808. Napoleon dodjeljuje samostanski kompleks s crkvom pravoslavcima za sjedište episkopije. Moguće je da su te orgulje preuzele benediktinke iz samostana sv. Luce za istoimenu crkvu.

Fra Gabriel Cologna je bio plaćeni orguljaš u Novoj crkvi Bl. D. Marije od 1677. do 1714. godine. Od iste crkve 1714. primio je 114 lira za knjige donesene iz Mletaka za pjevačku službu u koru.20

Franjevačka crkva sv. Lovre

Organ koji je učinio 1727. Antun Ljudevit Moyse iz Italije, 1934. kad se restaurirala crkva, bio je uklonjen i nabavljen harmonij.21 Svega tri novija podatka potvrđuju da su orgulje doživjele 1934. godinu.

U ljetopisu samostana sv. Lovre u Šibeniku 1932. zapisano je: “U više navrata popravljene su stare orgulje i mijehovi. Za taj rad je potrošeno 2.900 din.22

Bilješka od 18. travnja 1933.: “Već je moj predšasnik lijepih novaca potrošio da popravi organ (…) kad mi se ponudio neki Srećko, da će ga on popraviti (…) Pogodili smo se za 2.000 dinara. Srećko je radio 8 dana, ali kad je organ bio tobož popravljen (!) i stali ga kušati, kreštio je kao priklat jarac, gore nego prije. Srećko je uzeo 1.100 dinara i iščezao. Neka moj nasljednik učini, što ja nemam energije učiniti, uzme sjekiru i slupa ga, tako da će riješiti sebe i buduće fratre napasti …23

Zahvaljujući izvornoj skici Moyseovih orgulja i pjevališta možemo odrediti dimenzije i izgled orgulja. Kućište je bilo skromnog izgleda. Nad vijencem postolja izdizao se trodijelni prospekt. Srednji dio se isticao i uzdizao iznad pobočnih. Završeci su bili ravni, naglašeni završnim profiliranim vijencem. Srednje polje nije završavalo lukom već vodoravnim rubom nad piramidom svirala. Bočni prospekti su završavali kosinom koja se prema krajevima uzdizala poput krila. Četiri plošna i plitka pilastra su naglašavala otvore. Kapiteli skoro da nisu postojali. Visina orgulja do vrha srednjeg tornja iznosila je oko 400 cm, širina oko 190 cm, dubina oko 65 cm. Visina od poda do prospekta bila je oko 160 cm. Orgulje su bile u niši u zapadnom zidu crkve, a prilazilo se iz samostana.

Manual od 45 tipaka bio je opsega C-c³ s pokraćenom velikom oktavom, a ovješeni pedal opsega C-c^o (9 tipaka). Pedal nije ucrtan u izvornoj skici. Podaci opsega i dispozicije su prema Buliću.24

Dispozicija

Ripieno:	Melodijski registri:
Principale bassi (8′)	Voce umana (sopr.) Flauto in XII Cornetta (sopr.) Tromboncini bassi Tromboncini soprani
Principale soprani
Ottava
Quintadecima
Decima nona
Vigesima seconda
Vigesima sesta
Vigesima nona

Opisane orgulje imale su ripieno srednjeg raspona i melodijske registre karakteristične za orgulje srednje veličine: tri koloristočko-sintetička i jedan solistički. Ipak, orgulje svrstavamo među male jer nemaju pedalnu zračnicu s 16-stopnim sviralama. Za taj registar vjerojatno nije bilo mjesta u niši površine cca 4 x 10 stopa.

Crkva sv. Dominika u sklopu dominikanskog samostana

Sigurno je da su dominikanci imali orgulje i prije današnjih, odnosno izgrađene prije 1737. godine. Spominje ih posredno don Krsto Stošić.25 Popravljali su ih: 1782. (vjerojatno 1872.) Ivan Cella Crešanin, 1789. don Ivan Lopšić za 168 lira i 1802. Aleks i Vicko Montecucchi.26 O njima nema nikakvih drugih podataka.

Crkva Gospe vanka grada (župa Varoš)

Već je spomenuto da su orgulje konventualaca iz crkve sv. Frane, koje su građene 1655., bile dotrajale i više nisu zadovoljavale fratre, pa su ovi s don Petrom Nakićem dogovorili gradnju novih orgulja.27 Stare orgulje fratri su preko Bože Bekavca prodali crkvi Gospe vanka grada 1762. za 768 lira.28

Prema Bulićevom pisanju orgulje župe Varoš bile su Nakićeve iz 1793. godine.29To nije moguće jer je Nakić preminuo 1769., ali nije isključeno da su fratri iz Gospe vanka grada tih godina nabavili nove orgulje. Na to upućuju jedna pretpostavka i daljnji tekst Bulićevog članka. Teško je pretpostaviti da su orgulje građene 1655. mogle funkcionirati na zadovoljavajući način kad ih se odrekao prijašnji vlasnik i mukotrpno prikupljao milodare za kupnju novih. Prema Bulićevom navođenju dispozicije riječ je o orguljama srednje veličine Nakićeve škole:

Standardni manual od 45 tipaka opsega C-c³ s pokraćenom velikom oktavom, pedal od 17 tipaka opsega C-gis^o + tipka XVIII. Dispozicija: Principal sa ripienom srednjeg raspona do 1′, 3 kolorističko-sintetička registra, Tromboncini (solistički registar) i u pedalu Contrabassi s efektom Tamburo.

Ove orgulje bile su u funkciji do 1958. kad su na pjevalište postavljene orgulje Franca Jenka iz Ljubljane. Stare su jednostavno nestale. Možda o tome postoji trag u župnom arhivu.

Crkva sv. Ivana

Nema znanih dokumenata koji govore o orguljama ove crkve prije današnjih (iz godine 1908.). Tek jedan podatak navodi don Krsto Stošić. Julij Marchetti je bio orguljaš u crkvi sv. Ivana 1800. godine.30 Još jedan podatak dotiče ovu crkvu. Don F. Bulić u spomenutom članku navodi da su za crkvu sv. Nikole u Šibeniku kupljene orgulje 1800. od crkve sv. Trojstva.31 Treba napomenuti da je bratovština sv. Ivana 1446. dobila dozvolu da se služi crkvom sv. Trojstva i da u njoj podigne svoj oltar.32