Šibenik, crkva Sv. Dominika

Šibenski dominikanci su posustali pred brojnim poteškoćama i napustili Šibenik. Moderna kafeterija i dućani u nekad samostanskom prostoru bukom i blještavilom brišu sjećanja na skromne i učene bijele fratre. Usnula crkva čuva pod debelom prašinom zadnje orgulje vrsnog orguljara široke izobrazbe Gaetana Moscatellija, koji je Hrvatsku odabrao za svoju domovinu. Nakon dugog izbivanja iz Dalmacije, po povratku iz Zagreba 1818. godine, dominikancima u Šibeniku gradi orgulje označene rednim brojem 52. Iako su tada zapuhali novi vjetrovi u orguljarstvu, Gaetano do kraja ostaje dosljedan obiteljskoj tradiciji, djedu Nikoli (učeniku Petra Nakića) i ocu Dominiku. O ovoj obitelji opširno je pisao L. Šaban.56

Premda je Gaetano rođen u Veneciji, možemo ga smatrati hrvatskim orguljarom jer je sve svoje instrumente gradio u Hrvatskoj: prve u Poljudu 1786., a zadnje u Šibeniku 1818. godine. Preminuo u Milni 1822. godine.

U desnom pretincu manualne zračnice šibenskih orgulja je izvorna cedulja s autorovim zapisom: Cajetanus Moscatelli Venetus fecit Organum/ hoc, quod est quinquagesimum secundum ab Ipso/ affabre elaboratum, Mense Octobris/ Anno Reparate Salutis/ MDCCCXVIII.

Interesantno je da su ove orgulje dva puta mijenjale svoje mjesto u crkvi. Godine 1896., jer su zaklanjale svjetlo, bile su s kora premještene iznad jednog pobočnog oltara (možda na sjevernom zidu crkve?). Godine 1906.–1909. fratri preuređuju pročelje crkve, grade zvonik (prije bila preslica) i proširuju kor. Nakon toga orgulje vraćaju nazad, ugrađuju ih u zvonik. Izmještao je lokalni orguljar Josip Modun.57

Danas su orgulje posve zapuštene i u vrlo kritičnom stanju. Pravo je čudo da je sve sačuvano i izvorno. Krivo je bombardiranje samostana u Drugom svjetskom ratu, siromaštvo dominikanaca u bivšoj državi, prokišnjavanje oštećenog i nedovršenog zvonika, kao i nesavjesni samozvani orguljari. Jedan od njih je prije pedesetak godina “iskasapio” kositrene svirale prospekta i ukrao sve što je odrezao. Vjerojatno mu je trebao kositar za limarske radove.

Smještene su na pjevalištu, posve uvučene u zid zvonika koji zauzima središnje mjesto. Zauzimaju prostor visine 439 cm, širine 226 cm i dubine 167 cm. Pročelje je visoko 465 cm i široko 254 cm.

Prospekt s jednodijelnim otvorom za svirale izdiže se na povišenom postolju. Najveća svirala je B, registra Principale bassi. Uokviruju ga bočni kanelirani pilastri poduprti konzolama, a završavaju s kapitelima od zašiljenog akantusovog lišća. Oni podupiru završnu bogato profiliranu trabeaciju. Gornji dio otvora nadvisuje polukružni luk koji izvijenim završecima prelazi u okomice. Otvor je obrubljen skladnom profilacijom. Na sredini luka je zaglavni kamen s krilatom glavicom anđela. Polja iznad lučnog otvora ukrašena su apliciranim kompozicijama plodova i listova. Prospektni otvor se mogao prekriti pamučnim zastorom koji je bio namotan na valjak. Danas zastora nema.

Postolje je jednostavno. Lijevo i desno od plitke niše sviraonika ravne zaklopnice zatvaraju pristupne otvore. Desno od manuala je registarska ploča s okomito poredanim tokarenim drvenim povlačnicama registara, a desno od pedala su dvije drvene stupaljke za kolektiv Tiratutti. Lijevo od niše, ispod para željeznih ušica za umetanje svijećnjaka nalazi se drvena povlačnica na zapinjanje za efekt Uccelletti («tič»). Poklopac manuala (nešto drukčiji od onog u crkvi Sv. Križa), ujedno i vješani stalak za kajdanku, na unutarnjoj strani ima ostatke nalijepljenog papira na kojem je lijepim rukopisom ispisan podsjetnik orguljašu, naslovi prema liturgijskim razdobljima kroz godinu. Nažalost, većinu papira pojeli su miševi. Poviše manuala, desno, iz uklade viri drvena polužica za uključivanje oktavnog spoja u sopranu Terza mano.

Kućište (pročelje) je oličeno bijelom uljenom bojom ispod koje je nježno siva marmorizacija.

Sviraonik je dijelom uvučen u spomenutu nišu pod prospektom. Manual je tradicionalan s posebnom pažnjom urešenim tipkama (jedinstven primjerak u južnoj Hrvatskoj). Rubnici i daščica nad tipkama su suvremenije oblikovani, čistih ravnih linija i obloženi orahovim furnirom. Manual ima 47 tipaka, a opseg mu je C–d³ s pokraćenom velikom oktavom. Donje tipke su obložene šimširovim pločicama (gornja ploha i čelo), svijetložute. Čela krase tokarene lunete. Gornje su obložene ebanovinom s ubačenom uzdužnom trakom šimšira.

Dimenzije gornjih tipaka: duljina 133/43,8 mm, širina 24/8,5 mm. Primjetno je povećanje duljine u usporedbi s manualima XVIII stoljeća! Ukrasna crta na spoju užeg i šireg dijela nije urezana već je to ubačena intarzija od ebanovine široka 1,3 mm. Druga crta je urezana, a međuprostor iznosi 3 mm. Nema rubnih urezanih crta. Na čelima poviše tokarenih luneta također nalazimo vodoravno ubačenu intarziju od ebanovine iste širine.

Dimenzije gornjih tipaka: duljina 80/72 mm, širina 11,5/10,5 mm i visina na prednjem kraju kod čela 16 mm, a na suprotnom 13,5 mm.

Pedal ima 17 tipaka (+ tipka XVIII) i opsega je C – gis^o.

Dvije su zračnice. Manualna s kliznicama je u visini prospekta, rađena u orahovini i pedalna uz stražnju stijenu blizu poda, rađena u arišu.

Svirni i registarski prijenosi su mehanički, tipični za Nakićevu školu.

Mjehovi su smješteni iza orgulja, također u prostoru zvonika. Nisam siguran jesu li izvorni. Radi se o nešto primitivnijem sustavu spremišnog i dva izmjenično crpeća. Kako je sve prilično propalo teško ih je preciznije opisati. Veličina spremišnog iznosi 186 x 87,5 cm. Na donjoj ploči dodana su dva crpeća, a tankim konopom povezani su za dvokraku drvenu polugu kojom se izmjenično pokreću. Poluga duljim krakom viri iz bočnog zida zvonika, lijevo od orgulja, a pokreće se rukom. U vrhu je mali izduženi otvor u kojem se, kad je mijeh pun, pokazuje lijepo oblikovana glavica anđela urešena kovrčama.

Napomene:

• Zapisi na registarskoj daščici nisu izvorni. Utisnuti su u tankom limu. Registar Cornetta nosi naziv Ottavino militare. Postoji manubrij i natpis Ottava di Contrabassi. Na postojećoj pedalnoj zračnici nema mjesta za taj registar.

• Šest najvećih svirala registra Principale bassi su drvene i izvan kontrole kliznice što je anakronizam koji je u ovom slučaju bez smisla. Naime, da bi ova koncepcija imala svoje opravdanje potrebno je spomenutoj skupini dodati još dvije svirale: B i H.
• Registar Contrabassi jednak je istoimenom registru u orguljama u crkvi Sv. Križa.
• Registri br. 11, 12 i 13 su konični
• Registar Flauto in ottava je nepodijeljen što je novost u mletačko-dalmatinskom orguljarstvu.
• Nekoliko najvećih svirala registra Flauto in XII su cilindrične poklopljenice.

Dodaci:

• Tiratutti
• Tamburo
• Terca mano, c¹ – d² (vjerojatno dodan kasnije), aktivira se polužicom na zapor koja je poviše manuala, desno
• Uccelletti, nalazi se u knjižnici dominikanskog samostana u Zagrebu