Skradin, crkva Porođenja Blažene Djevice Marije

Podaci o gradnji orgulja otkriveni su nedavno.52

Arhiv nekadašnje skradinske biskupije (ukinuta 1830.) nalazi se u biskupskom ordinarijatu u Šibeniku. Jesu li postojale orgulje prije ovih? Vjerojatno će jednom izaći na vidjelo novi podaci o orguljašima, kapelnicima i orguljarima.

Skradinske orgulje doživjele su 1873. malu modernizaciju koja srećom nije bitnije poremetila izvornost. Orguljar Giovanni Cella navraća u Skradin 1872., 1873., 1874. i 1875.53 Cella je 1873. dodao malu zračnicu i proširio opseg manuala, intervenirao na registru Flauto in XII, vjerojatno dodao Terza mano i tremulant, te odvojio Trombe reali od pedalnog bloka 16´+8´+5 1/3´. Potpisao se na unutrašnjoj strani poklopca novododane zračnice: “li 13 Marzo 1873/ G. Cella”.

U Domovinskom ratu crkva je pretrpjela direktne pogotke minobacačkih granata pa su orgulje pretrpjele štetu od trešnje i vlage. Restauracija ovih orgulja započela je 1999., o trošku Ministarstva kulture koju izvodi iskusna firma Heferer iz Zagreba. Cilj je obnova instrumenta izvorne koncepcije što je izvedivo s obzirom da je sačuvan izvorni fonički materijal preko 90%.

Skradinske orgulje su najveće među povijesnim orguljama u šibenskoj biskupiji. Ovo su treće sačuvane signirane Daccijeve orgulje u Hrvatskoj, uz one u Donjem Humcu na Braču i u Umagu, odnosno pete ako računamo i dvoje orgulje koje pripisujem ovom graditelju, a to su one na Visovcu i u crkvi Sv. Križa u Šibeniku. Ovaj monumentalni izvorni instrument, ponos Skradina i Hrvatske, sigurno će pobuditi zanimanje orguljaša i organologa i izvan naših granica.

Pjevalište i kućište, te vjetrobran i ispovjedaonice pod pjevalištem tvore jedinstvenu skladnu cjelinu kakvu rijetko susrećemo u dalmatinskim crkvama. Djelo je to iskusnog umjetnika koje skladom i funkcionalnošću zadovoljava estetske i statičke uzuse mlatačkog sakralnog graditeljstva XVIII stoljeća. Radovi su započeli 15. travnja 1776., a isplaćeni 28. srpnja iste godine. Izveo ih je “marangon” Bartolo T….(Tadini?).54 Isti stil gradnje prepoznajemo u crkvi Sv. Antuna Opata u Tavagnaccu (Italija) gdje su također Daccijeve orgulje, a spominje se “marangon” Bertoldo di Udine.55 Da li se radi o istom drvodjelcu umjetniku?

Samo pjevalište čini se kao da izrasta iz pročelnog zida crkve. Centralna obla istaka izrasta iz šire oble istake, a ova opet iz najšire koja je spojena sa zidom. Skladna puna drvena ograda na sebi nosi drugu elegantnu rešetkastu drvenu ogradu koja je po cijeloj dužini trbušasto ispupčena prema crkvi.

Kućište, postavljeno centralno na pjevalištu i prislonjeno uz pročelni zid crkve, sljedećih je dimenzija: visina 670 cm kojoj treba dodati visinu zabata cca 60 cm, širina 368 cm i dubina 152 cm. Na povišenom jednostavnom postolju, iznad profiliranog vijenca, smješten je gornji dio kubičnog ormara. Osamstopni prospekt, s najvećom sviralom C registra Principale bassi, ima jedno lučno zasvedeno polje obrubljeno profilacijom. Sa strana su plitki flankirani pilastri s raskošnim korintskim kapitelima. Jednako oblikovani pilastri smješteni su na krajevima bočnih strana ormara. Kompoziciju dovršava prvi profilirani vijenac s diskretno naglašenim obratima nad kapitelima i tjemenom lučnog otvora kojeg zaključuje umjesto zaglavnog kamena mala glavica anđela s krilima. Nad prvim vijencem i uskim međuprostorom uzdiže se bogati završni vijenac koji na sebi nosi raskinuti polukružni zabat s malom dekorativnom vazom između krakova. Zanimljivost još predstavljaju lisnate vitice s rokajem aplicirane na plohama s obje strane lučnog otvora. Postoji još uvijek izvorni pamučni zastor s maštovito utkanim cvjetnim motivima, koji se diže i spušta pomoću drvenog valjka i konopa. Podloga je purpurna s bijelim tkanjem cvjetova, listova, vitica i vijenaca. To je najljepši sačuvani prospektni zastor u Dalmaciji.

U jednostavnom postolju je uobičajeni raspored: centralna niša sviraonika i pristupni otvori pokriveni ravnim zaklopnicama koje su obrubljene profiliranim okvirom.

Kućište je obojeno žuto-smeđe s imitacijom strukture drveta. Vijenci, okviri i konzole su smeđe, a kapiteli i anđeoska glavica žuti. Na lijevom boku kućišta, nakon uklanjanja naknadno postavljenih recentnih mjehova, vidljiv je stari, vjerojatno izvorni premaz. Širokim paralelnim potezima sive i tamnosive (skoro crne) boje imitirana je mramorna tekstura.

Sviraonik je dijelom uvučen u plitku nišu pod prospektom. Sviraču s desna smještena je registarska ploča s tokarenim drvenim povlačnicama za registre koje su poredane u okomitom nizu. Desno od pedala su dvije drvene stupaljke za kolektiv Tiratutti.

Izvorni manual s 45 tipaka, opsega C–c³ s pokraćenom velikom oktavom više ne postoji. Godine 1873. je zamijenjen novim (G. Cella), opsega C – f³ (50 tipaka). Tijekom obnove odbačen je novi manual i rekonstruiran povijesni po uzoru na Daccijev u crkvi Sv. Križa u Šibeniku.

Pedal ima 17 tipaka (+ tipka XVIII) i opsega je C–gis^o s pokraćenom velikom oktavom. Iznad pedalne klavijature, desno, iz uklade izviruju dvije male drvene stupaljke za naknadno dodani Tremolo i oktavni spoj u manualu Terza mano. Projektom obnove predviđeno je da se Terza mano odstrani, a Tremolo zadrži kao raritet.

Izvorno su bile samo dvije zračnice: manualna s kliznicama u visini prospekta (rađena u orahovini) i pedalna za 4 registra, smještena uz stražnju stijenu, pri dnu (rađena u arišu). Na pedalnoj je bio pedalni blok od 3 registra: Contrabassi (8 16-stopnih svirala i 4 8-stopne), Ottava di Contrabassi (8 8-stopnih svirala) i Duodecima di Contrabassi (12 svirala od 5⅓’). Uz ova tri nedjeljiva registra, na istoj zračnici, iznad kliznice, bilo je 12 8-stopnih svirala jezičnjaka Trombe reali.

Godine 1873. G. Cella radi i malu dodatnu zračnicu za 5 novih tonova u manualu čime je proširio opseg manuala do f³. Vjerojatno je tada napravljena i posebna zračnica za Trombe reali koja nije bila priključena na blok-zračnicu Contrabassi već je dobila vlastiti dovod zraka. Projektom obnove ukidaju se obje naknadno dodane zračnice i sve će se vratiti u izvorno stanje.

Prijenos svirni i registarski je mehanički, standardan za Nakićevu školu.

Izvorni mjehovi više ne postoje. Opravdana je pretpostavka da su bila dva klinasta izmjenično-crpeća. Svi tragovi upućuju da su bili smješteni uz lijevi bok orgulja, da su bili jedan poviše drugoga i da su se pokretali uz pomoć konopâ i koloturâ. Firma Heferer rekonstruira mjehove prema nacrtima koji su sastavni dio projekta obnove.

Napomene:

• Registar Trigesima terza ima 14 svirala, zadnja tipka f^o, zadnja svirala C ⅛’.
•  Registar Trigesima sesta ima 9 svirala, zadnja tipka c^o, zadnja svirala C ⅛’.
• Registarske povlačnice Contrabassi, Ottava di Contrabassi i Duodecima di Contrabasi međusobno su fiksno povezane i otvaraju glavni ventil pedalne zračnice.
• Registri Flauto in Ottava, Flauto in Duodecima i Cornetta su konični.
• Registar Flauto in ottava basi osam najdubljih tonova transmisijom posuđuje od registra Ottava.
• Registar Flauto in duodecima je pri obnovi rekonstruiran prema istoimenom registru u Nakićevim orguljama u crkvi Sv. Frane u Šibeniku. Njega je G. Cella odstranio, a na njegovo mjesto postavio registar Flauto reale soprani (8′).
• Isti je orguljar (G. Cella) registar Cornetta transformirao premještanjem svirala u registar Ottavino militare (2′). Sada je uspostavljeno izvorno stanje s tim da su se morale izraditi 4 nove svirale.

Dodaci:

• Tiratutti, aktivira se stupaljkama.
• Tamburo, aktivira se tipkom XVIII u pedalu.
• Terca mano, super-oktav u manuali od c¹-c², ukida se jer je kasnije dodan.
• Trmolant, iako je dodan kasnije zadržat će se kao raritet, no neće imati vanjsku komandu za uključivanje već će ona biti smještena unutar kućišta.